Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Srpska (ne)pismenost

Davali su nam i dobre škole i dobre knjige, a ipak je sve ostalo po starom. Dali su nam pre skoro pola veka zakon o opštoj, obaveznoj nastavi, pa ipak i dan današnji ima nas na sto Srba u Srbiji svega dvadeset pismenih. Odbite od tog broja činovnike i varošane, koji su svi više-manje pismeni, odbite onaj veliki broj nepismenih, koji se samo stoga u pismene računa, što umeju kojekako da se potpišu, pa ćete tek onda dobiti pravu sliku o našoj prosveti. Srž naroda, ono što narod narodom čini i danas je po gotovu tako isto nepismeno, kao što je to bilo pre sto godina. Za isto vreme drugi narodi učinili su mnogo više. U Holandiji na primer, koja je u isto vreme uvela opštu obaveznu nastavu kad i mi, na sto ljudi jedva da ima jedan nepismen. Reći ćete, da je Holandija bila u mnogo srećnijim prilikama no mi. Lepo. A zašto onda, sem Turaka, svi narodi oko nas bolje stoje po pismenosti no mi? Nisu ni oni za ovih poslednjih sto godina živeli mirnim životom, bez prevrata i trzavica, pa su ipak bolje napredovali no mi. Ne treba da se varamo, niti sami sebe da lažemo. Tramvaj, električno osvetljenje i dve-tri trokatnice u Beogradu još ne sačinjavaju kulturu“.

Mnogi će pomisliti da je citirani tekst dio jednog propagandnog članka protiv Srba i naše kulture, skrojen u kuhinji nekog od naših mnogih silnih i ništa manje brojnih neprijatelja. No, ovaj dio teksta, od slova do slova bez bilo kakvih ispravki, preuzet je iz članka beogradske „Politike“, broj treći, od četrnaestog januara 1904. godine. Dakle, članka starog ravno 110 godina. Tad je autor teksta konstatovao da su Srbi praktično nepismen narod, i to na početku dvadesetog vijeka.

Danas je članak slične sadržine nezamisliv u nekom srpskom javnom glasilu koje drži do svog patriotskog opredjeljenja. Jer, ozbiljna kritika bilo čega što je važno za nacionalnu politiku i kulturu rezervisana je za „izdajnike“. Od 1945. godine naovamo kritika sistema, ma koliko argumentovana i naizgled bezazlena bila, ne toleriše se. Kritika jeste ravna izdaji. Prosto, danas reći da su Srbi nepismen narod značilo bi otvoren akt izdaje i autor takvog teksta bi bio označen kao ubačeni element koji zbog autošovinizma ili stranog novca rovari po kulturi sopstvenog naroda.

Međutim, šta je autor citiranog članka zbilja želio da kaže? Da li je taj tekst pisao jer, kanda, nije volio Srbe i Srbiju? Jer im je želio kakvo zlo? Naravno da nije, poenta teksta jeste da Srbi moraju da se opismene kako bi uhvatili tehnološki priključak sa razvijenim svijetom, kako bi se razvili i emancipovali. Ne možete se odvojiti politički od Turske ako je vaš mentalitet, vaša kultura-orijentalna. Dakle, preduslov za nacionalno-političko i ekonomsku emancipaciju jeste pismenost, razvoj nauke i kulture.

Ako bismo danas, 110 godina kasnije, analizirali koliko su se stvari promjenile u posljednjih sto godina, onako kako to prije sto godina čini „Politika“, onda bismo mogli zaključiti da je svega deset od sto Srba, možda, funkcionalno pismeno. To znači da pored toga što umiju pisati i čitati još poznaju i rad na računaru (makar sve programe iz Microsoft Office paketa) kao i neki strani jezik. Jer, to danas, u dvadeset i prvom vijeku, jeste pismenost. Bez navedenih znanja i vještina vi ste danas nepismeni.

I kad bismo se i mi danas upoređivali sa razvijenim zemljama poput Holandije došli bismo do surovog i sumornog zaključka da u tom tehnološkom segmentu još više kasnimo za razvijenim svijetom nego što je to bio slučaj početkom dvadesetog vijeka. Naravno, kao što smo prije sto godina mogli da tražimo olakšavajuće okolnosti zbog takve pozicije, to možemo i danas da radimo. Ratovi, nesreće, siromaštvo. Međutim, zbog jedne stvari smo danas još u težem položaju nego prije 110 godina. Jer, tad je bar neko mogao da napiše tekst u jednoj „Politici“ i iskreno i otvoreno predoči stanje nacije. Danas je takvo nešto već nezamislivo. Danas nema dobre volje za to. Danas ili kritikujete procese u društvu jer vas neko plaća za to ili o postojećem stanju stvari pišete sve najbolje, takođe jer vas neko plaća za to. Oni koji sve to čitaju odnose se o tome na isključiv način: ili smo mi najbolji a svi nas drugi mrze, ili smo pak mi najgori i svi i trebaju da nas mrze takve kakvi smo.

Nema sredine. Nema mjesta racionalnom promišljanju. Nema mjesta uopšte racionalnom-iracionalno, emocija, to je ono što ovdje caruje. I ta iracionalnost se uzima kao nacionalna karakteristika dok je racionalno nešto strano, ubačeno i protivno našim elementarnim interesima, tradiciji i kulturi.

Valjalo bi se češće vraćati u prošlost. Ne da bi se u njoj trajno nastanilo nego da bismo iz prve ruke saznali o čemu su naši preci razmišljali. Oni nisu samo ratovali, kao što danas mnogi misle. Oni su htjeli bolju budućnost za svoje potomke, oni su znali da je u znanju recept uspjeha, recept boljeg sutra. Oni su se usuđivali da se suočavaju sa svojim nedostacima, ne da bi se samosažaljevali, ne da bi mrzili druge zbog toga, ne da bi se povlačili u iracionalno, već upravo da bi napredovali, da bi bili bolji i uspješniji.

Šta smo mi naučili od njih? Šta to mi danas pišemo u svojim Politikama? Sa čim se mi upoređujemo i da li razmišljamo šta će o nama misliti naši potomci za sto godina?

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog