Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Vrijednosti i konstituisanje nacije

Nastavak teme o bazičnim vrijednostima započete ovim tekstom.

Anglosaksonci izjednačavaju pojmove nacije i države. `Nation` jeste jednako država. Pojmovno određenje i identifikacija proističu iz jednog dubljeg istorijskog shvatanja da država proističe iz naroda, građana, koji su se izdigli na jedan važan i državotvoran nivo koji označavaju nacijom. Odnosno, državotvorno supstancijalan narod jeste nacija. Nesupstancijalan, nedržavotvoran narod nije u suštinskom smislu ništa više od etnički povezanih plemena, razbacanih i civilizacijski zakržljanih. Kad su doseljenici došli u Ameriku i zatekli starosjedioce Indijance upravo su ih takvima doživljavali-kao neartikulisane, neorganizovane divljake, nesposobne da uspostave modernu naciju-državu. Rezervat je logična posljedica takvoga shvatanja. Mi stvaramo državu, mi smo nacija, vi ste pokazali da niste sposobni za takvo nešto i sad ćete biti sklonjeni po strani.

Nacija se, prema tome, pretače u državu. Nacija, civilizacijski kultivisani građani koji prihvataju svojevoljno i slobodno pravila organizacije društvenog života formulisana kroz ustavna i zakonska pravila, formira državu, a ne obrnuto-država ne formira naciju. To je prosto nemoguće i u to su se, primjera radi, uvjerili svi oni koji su pokušali da putem države Jugoslavije stvore i jugoslovensku naciju. Prirodan red stvari nemoguće je izmjeniti.

Da bi se nacija konstituisala potrebno je da građani, pojedinci, članovi jedne zajednice prihvate određene zajedničke bazične vrijednosti i da se svojevoljno povinuju vladavini prav(il)a koja obezbjeđuje egzistenciju tih zajedničkih vrijednosti. Bez identifikacije, afirmacije i zaštite tih zajedničkih vrijednosti nacija ne može biti legitimisana. Ona se može vještački nametati ali je dugoročno neodrživa. Ono što je važno kod tih vrijednosti jeste da su to u početku nepisana pravila čiji određeni dio se kasnije pretače u ustav i zakone. Međutim, čak i da se to ne desi, da ne dođe do njihove formalizacije-one i dalje egzistiraju. I to je njihova osnovna uloga, to daje najveću moguću snagu jednoj zajednici.

To praktično znači da će neka nacija sa jasno definisanim i ukorjenjenim vrijednostima opstati čak i da sama država, kao formalno naličje nacije, bude ozbiljno ugrožena zbog nekog razloga (vojna okupacija, ekonomske i političke krize i lomovi ili bilo koji sličan razlog). I ne samo to, čak i da zbog nekog razloga državni funkcioneri odluče da postupaju protivno vrijednostima na kojima je nacija zasnovana takvo njihovo ponašanje ne bi imalo ozbiljnijeg dugoročnog efekta jer bi ga „organizam nacije“ prosto odbacio kao strano tijelo.

Primjer: savremena Njemačka, kao demokratska država, članica UN, EU i potpisnica niza međunarodnih dokumenata koji garantuju ogroman opseg prava i sloboda pojedinaca, kao što je svakako i sloboda biranja bračnoga druga, ima svoje vrijednosti koje baštini nacionalna elita te zemlje (akademici, vlasnici ozbiljnih kompanija, ugledni ljekari, pravnici i, uopšte, svi oni koji imaju respektabilne rezultate u svojoj karijeri a, bogami, i ugledne porodice iz kojih potiču iza sebe). Iz prve ruke su mi pričali ljudi koji su živjeli neko vrijeme u Njemačkoj da je tamo praktično nezamislivo da recimo jedan mlad ljekar iz ugledne porodice oženi, primjera radi, neku imigrantkinju sa istoka (Balkan, Turska, Arapi). To se neće desiti iako formalno taj mladi ljekar može da oženi bilo koga. I ne samo da se on neće ozbiljno spetljati sa nekom drugačijom nacionalnosti-on neće ženiti niti Njemicu iz nižeg društvenog sloja, kasirku recimo. E sad, o jednoj takvoj tradiciji bismo mogli dugo da razgovaramo, da li je ovakva ili onakva, ali ona nesporno postoji. Ona je stvarnost. Takva njemačka elita pronalazi tihe, nevidljive mehanizme kojima na diskretan način i dalje poprilično čvrsto kormilari zemljom u kojoj je ogroman broj imigranata a koji zajedno sa srednjom klasom čine ogromnu većinu stanovništva Njemačke. Međutim, iako niti jedno ustavno pravo i demokratska procedura nisu suspendovani u Njemačkoj, naprotiv-sve to najnormalnije funkcioniše, ipak se mnoge odluke koje bi većina rado donijela-ne donose. Zemljom gospodare tradicionalne nacionalne vrijednosti čiji je čuvar nacionalna elita, svjesna tih istih vrijednosti. A u vremenima stabilnosti i prosperiteta i ostatak građana, takozvani srednji stalež, takođe prihvata takav poredak stvari i shvata da je to ipak najoptimalnije za zemlju (srednji stalež se buni jedino u kriznim vremenima).

Ovakvo stanje stvari ne karakteriše jedino Njemačku, nego i Englesku, Sjedinjene Države, Australiju i sve ostale zemlje zapadne političke filozofije i koncepta vladavine prava i nacije koja konstituiše državu i postaje njen ekvivalent. Vrijednosti=nacija=država.

Kod nas stvari stoje drugačije. Mi čekamo da nas kao naciju konstituiše država. Imamo problem sa natalitetom-ajde država da to riješi, pri čemu je valjda jasno da se država kod nas svačim bavi, ali nije baš vična pravljenju djece. Imamo problem sa ekonomijom-ajde država da to riješi. Imamo problem sa odumiranjem kulture-država to da reguliše. Ovakvo shvatanje proističe iz dugog prebivanja pod Turcima i komunistima jer se u tim sistemima podrazumijevalo da sultan (ili partijski vođa) fermanom, dekretom reguliše sve što je vezano za život ljudi. Ljudi nisu bili građani, nego kmetovi i proleterijat, nisu bili nosioci suvereniteta, nego raja i klasa kojom je upravljala partija kao njena „istorijska avangarda“. Na taj način nije se mogla stvoriti nacija slobodnom voljom slobodnih ljudi koji definišu zajedničke vrijednosti i pravila za obezbjeđenje tih zajedničkih vrijednosti. Usljed toga, nikad se i nije razvila svijest o potrebi poštovanja pravila, prosto zato jer su ista oduvijek bila nametana sa strane, nikad nisu bila rezultat autohtone volje i potrebe samih ljudi koji ovdje žive. Nažalost, stvari se u tom pogledu nimalo ne razlikuju ni danas.

Zbog toga je sa našom državom moguće činiti šta se ozbiljnim nacijama prohtije. Jer, mi nemamo niti ozbiljne vrijednosti, niti mehanizme zaštite tih vrijednosti, niti, sljedstveno, elitu koja bi štitila poredak nacije. Često se spominje taj nedostatak elite kod nas, svašta se prebacuje učenim ljudima zbog toga, ali činjenica je da je nemoguće imati nacionalnu elitu ako prethodno ne postoji sama nacija a ova i ne može da postoji bez toliko puta već pomenutih slobodno prihvaćenih zajedničkih vrijednosti. I sve je posljedica tog početnog, primarnog uslova: države nemamo ili je neozbiljna zato što nema ko da je razvija i štiti i u dobrim i u lošim vremenima. Nema ko da je čuva, jer nema nacionalne elite, a nacionalne elite nema jer nema nacije. Nacije nemamo jer nismo produkovali svoje specifične nacionalne vrijednosti, odnosno nismo postigli konsenzus oko istih, što za posljedicu ima to da nemamo konsenzus niti oko toga kako da štitimo te fundamentalne vrijednosti koje bi nam trebale biti nacionalni nukleus. Kako da štitimo nešto čega nema?

Ovo sve može zvučati pomalo radikalno ali je izazov onima koji drugačije misle da se okupe na bilo kojem mjestu sa bilo kojom grupom naših ljudi i tu da pokušaju postići konsenzus oko bilo kojeg ozbiljnijeg pitanja na koherentan način, što znači bez posebne demagogije i opštih mjesta a sa dosta konkretnih rješenja, principa i pravila. Tad sve bude znatno jasnije. 

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog