Uroš Simeunović

Od Albanaca da učimo

U subotu su u Prizrenu zasijedale zajedno vlade Kosova i Albanije. Jedan od usvojenih zaključaka jeste da te dvije vlade zajedno osnuju fond za pomoć Albancima u Preševu, Bujanovcu i Medveđi. Veliku većinu Srba je ova vijest iziritirala. No, ne bi je bilo loše iscrpnije analizirati.

Prije svega, očigledno je da su Albanci međusobno veoma solidarni. Imaju jasnu predstavu o tome šta žele. Pomažu jedni druge i grabe ka cilju koji su definisali prije više od jednog vijeka. To dalje pokazuje da su postojani, strpljivi i uporni. Ne mjenjaju svoje ciljeve svako malo. Za razliku od nas Srba, koji smo u subotu bili iznervirani ovom informacijom a već u ponedjeljak smo je i zaboravili. Naša osobina je da produkujemo ogroman broj ciljeva nevjerovatnom brzinom, a još brže ih napuštamo i zaboravljamo.

Možemo da se ljutimo na Albance koliko god želimo. Da, jasno je da oni Srbiju (i ne samo Srbiju) vide kao teritoriju koja će ući jednom u „Veliku Albaniju“. Ali, šta mi to činimo da bismo realizovali svoje nacionalne interese, ako ih uopšte imamo? Da li su vlade Srbije i Republike Srpske bilo kad imale zajedničku sjednicu koja je poslužila za bilo šta ozbiljnije sem protokolarnih fotografisanja, uručivanja blesavih nagrada i bujicu demagoških fraza? Ko je nama Srbima kriv što za dvadeset i dvije godine nijednom nije održana sjednica dvije vlade koja bi rezultirala stvaranjem fondacije čiji bi zadatak bio, primjera radi, pomaganje Srba u Hrvatskoj, njihov povratak i ekonomska rehabilitacija? Ko nam je branio da to učinimo? Zar je zaista nemoguće da dvije vlade i srpska dijaspora osnuju fondaciju koja bi pomagala Srbe u regiji, na isti onaj način kako to rade Albanci?

Kažu naši stari, ko pomogne sebi i Bog će mu pomoći. Kažu takođe, ko umije-njemu dvije. Albanci itekako pomažu jedni drugima. Bogami, izgleda i da umiju. Mi čekamo da nam neko pomogne. Vožd, Rusija, Bog, Teslino tajno oružje-nebitno. Ali, mi čekamo da deus ex machina dođe i riješi sve naše nedaće, uvjereni da sami ništa niti možemo niti trebamo da radimo. Takva logika nas je dovela tu gdje jesmo.

Mi ćemo uvijek okriviti druge za svoje neuspjehe, nikad sami sebe. Naši političari nemaju niti jednog načela koje seže dalje od današnjeg ličnog interesa. Budimo iskreni prema sebi, naši političari su u dlaku onakvi kakvi smo i sami. Mi kao narod biološki i vrijednosno izumiremo i kao takvi ne da ne osjećamo entuzijazam prema budućnosti nego smo prema svemu nepovjerljivi, cinični i vodimo se logikom svakog sitnog kokošara: uzmi šta možeš dok još možeš. Strpljenja, plana i kontinuiteta tu nema, kao što nema niti solidarnosti, vizije i pregalaštva. I za sve to smo isključivo odgovorni jedino mi, niko drugi.

Mnogi naši poslovni ljudi će reći da vole da posluju sa Albancima zato što su ovi pošteni i nikad ne izigravaju dogovor. Besa. Riječ je riječ, riječ je svetinja. Mi Srbi to odavno ne shvatamo, niko nikome toliko zloće ne pravi kao što to sami sebi radimo. Kopamo rupe jedni drugima i najviše mrzimo kad neko od nas napravi bilo šta što bi ga izdiglo iz žabokrečine. Dok se Albanci međusobno pomažu da uspiju mi se međusobno saplićemo da propadnemo. I što naš bližnji više propadne to smo nekako mi srećniji i ispunjeniji. Iako ništa konkretno od toga nemamo.

Ne bi, stoga, bilo loše da se suočimo sa istinom, da se suočimo sami sa sobom. Razlog naših problema nije sadržan u nekoj misteriji ili teoriji zavjere, on je u nama. Nema ničega lošeg u tome da se nešto nauči i od drugih, pa i od onih sa kojima ste u svađi ili nekom sukobu. Albanci nam već nekoliko decenija drže lekciju o mnogim stvarima dok smo ih mi za to vrijeme, u našem maniru, posmatrali kao divljake, nižu rasu. A po čemu li smo to mi viši od bilo koga? Daleko je od hrišćanskoga mrziti druge, a još je nekako gore potcjenjivati ili biti ohol-a to su nam, nažalost, postale nacionalne karakteristike. 

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog