Evo je, izborna godina! Naravno, idem da glasam. Znam koga ću zaokružiti. Sebe! Mene? Pa koga drugog? Glasajući za mene vi glasate za sebe! Šalim se. Glasajući za sebe, ja glasam za mene! Molim? Ja se šalim, ali se ne šale mnogi koji godinama u svojim političkim avanturama upotrebljavaju ove otrcane fraze. Pitamo li se mi ponekad šta bi bilo kada bismo bojkotovali izbore? Kada kažem bojkotujemo, prije svega mislim da treba da izađemo na glasanje, ali da ne zaokružimo nikoga od ponuđene gospode koji se najčešće razlikuju samo po svojim imenima. Samo da nešto šarnemo, ko bi tada pobijedio? Pa zna se ko, onaj koji je u dobrim odnosima sa svojom rodbinom! U ovu priču ne ulaze kombinacije razvedenih i ljubavnice. Ruku na srce, ovo bi funkcionisalo samo ako bismo isključili devedesetdevetprocentnu šansu za manipulaciju biračkim tijelom. Dakle, glasali ili ne, isto nam se piše.
Za koga da glasam pa da me motiviše za život, na primjer? Za koga da glasam pa da drugarima i meni obezbijedi ljudske uslove za školovanje? Za Svetog Savu. Šalim se, opet. Ali pogledajmo, tehnički, naše obrazovne ustanove su na nivou četrnaestog i petnaestog vijeka. Nismo se mnogo odmakli od našeg prvog prosvjetitelja. Nažalost. Odmaknimo se, pobogu! Šest vjekova tapkamo u mjestu. I tapkaćemo sve dok učenici imaju jedan isti dnevni red: u kladionicu, pa na kiosk po cigare, onda u kafanu da se isprati tiket. I tako svaki dan. Ne daj bože zla pa da se mora u pozorište. Pomrijeće nam siromašna populacija od nagle promjene klime! Zamisli, u pozorištu ne daju da se pije, puši i prate tiketi! Čak nema ni televizor. Pa ima li to smisla?! Za koga da glasam pa da nove mlade generacije žele pozorište, a ne kladionice; da urade nešto konstruktivno za obrazovnu ustanovu koju pohađaju, a ne da uništavaju školski inventar kako je to do sada bio slučaj? Za koga da glasam? Ovoga puta, Svetog Save nema na izbornoj listi.
Poslije svega postavlja se pitanje da li hoćemo da nas bijelom svijetu predstavlja ono što psuje ili nešto slično, samo upakovano papirom druge boje? Neću da nas predstavljaju lažne patriote, lažni ljudi i iskreni primitivci. Neću da nas predstavljaju kuvari, drvosječe i pjevači. Jer, ljudi, ako želimo pjevače, zašto ne želimo Mitra Mirića iz reda srpskog naroda, Alena Islamovića iz reda bošnjačkog, a Tifu iz reda hrvatskog kao članove Predsjedništva, već uvijek neke amatere? Doduše, u ovom Predsjedništvu bi bilo nekih žanrovskih neslaganja, ali Mitar bi to uspio da riješi na najbolji način po njegov narod.
Čudi me što ljudi ne žele ni kriminalce, pa onda vlastodršce nazivaju tim riječima. Daju im razne nadimke vezane za njihovu biznis prošlost. Ljudi ne žele primitivce, pa se dive političarima koji psuju. Ljudi, šta uopšte želite? Da li mi se to čini ili želite šou? Ako je tako sami ga napravite! Izađite na Trg Krajine sa svojim političkim ikonama i lupajte se po glavi, neka se čuje! Do Tokija!
Ja ne želim šou. Želim ljudsku, a ne robovsku platu roditeljima. Želim penzije bakama i djedovima od kojih i mene mogu počastiti. Želim razdragane, a ne ogorčene ljude na ulicama. Želim sreću, a ne nesreću. Za koga da glasam pa da mi to donese? Šta rekoste? Nisam čuo…
