Srijeda, 22. novembar 2017.

Uroš Simeunović

Da li je Republika Srpska pred ukidanjem?

Istina jeste da je Republika Srpska u jednoj od najozbiljnijih situacija otkako je ustanovljena 1992. godine.  Istina jeste da postoje brojni spoljni razlozi koji su je doveli do ovakve situacije. Ali, istina jeste i da je oficijelna srpska politika dobrim dijelom kriva za to.

Sve od kraja rata, a pogotovo od 2006. godine, zvanična politika u Republici Srpskoj insistira na tome da učini sve što je potrebno da pokaže da BiH ne funkcioniše i da ne može funkcionisati. Ideja je bila da se međunarodnoj zajednici i ključnim zemljama svijeta stavi do znanja da je BiH dugoročno neodrživa, te da jedino njeni entiteti funkcionišu i mogu funkcionisati. Uostalom, Milorad Dodik tu poruku ponavlja u gotovo svakom svom javnom nastupu u posljednjih osam godina. „BiH je neodrživa, Republika Srpska je stabilna i BiH joj smeta. Ne radimo na tome da se odvojimo ali raspad BiH je neminovnost“-to je ključna politička poruka srpske političke elite koja je emitovana kroz usta Dodika.

Do prije godinu i po dana ovo je bila i strateška pozicija politike zvaničnog Beograda. Danas to nije slučaj mada ovu strategiju i dalje čuvaju važni dijelovi unutar Srpske pravoslavne crkve, SANU i ostalih nacionalno-opredjeljenih elemenata u Beogradu. Uostalom, to je veoma jasno formulisao bivši ministar inostranih poslova SR Jugoslavije Vladislav Jovanović u intervjuu „Pečatu“, 16. februara 2012. godine. On je tada naglasio da političko vodstvo Srbije griješi što pokušava da riješi pitanje Kosova nezavisno od pitanja BiH. Njegova ideja je bila da je Kosovo važno čuvati pravnim sredstvima unutar Srbije ne zato što ga je dugoročno moguće sačuvati već zato da se njima u pogodno vrijeme trguje kako bi se prilikom raspada Bosne i Hercegovine Republika Srpska priključila Srbiji.

Ovo je ključno strateško opredjeljenje oficijelne politike u Srpskoj i neoficijelne ali zato ne manje uticajne politike Beograda. Ono ima svoju logiku, čak i opravdanje, ali je ključni problem ove strategije sljedeći: Bosna i Hercegovina mora opstati i opstaće, sa Republikom Srpskom i samim Srbima u njoj ili bez njih.

Osnovni problem srpske politike jeste u tome što hronično ne shvata procese. Nismo shvatili šta se dešava 1989. godine. Nismo shvatili da je prošlo vrijeme nesvrstanih i da Beograd više nije glavni grad zemalja „trećeg svijeta“. Kao što niti danas ne shvatamo da će najmoćnije sile svijeta učiniti sve da BiH opstane u postojećim granicama jer bi svaki drugačiji scenario vodio u evropski i svjetski rat za koji niko nije spreman. Raspad BiH, prosto, nije na stolu. I najotvorenije rečeno, Amerika je ta koja to nikad neće dozvoliti.

Međutim, ako raspad BiH nije na stolu-šta jeste? Plašim se da srpska politika ne shvata da za ključne faktore koji su „zaduženi“ za BiH njeno nefunkcionisanje ne znači da se ide u raspad već u nešto sasvim drugo. Naime, Vašington i Berlin posmatraju stvari na sljedeći način: ako BiH ne funkcioniše to znači da ne funkcioniše njeno ustavno uređenje. BiH mora funkcionisati, ovako ili onako, te je stoga najjednostavnije promjeniti njenu ustavnu kompoziciju.

To praktično znači da svako nefunkcionisanje BiH daje povod onima koji su protiv dejtonskog uređenja i, što ne reći otvoreno-Republike Srpske, da stave na dnevni red raspakivanje Dejtona i dovođenje u pitanje dvoentitetskog uređenja i same Srpske kao ustavne kategorije. Stoga je osnovni zadatak srpske politike u BiH od kraja rata naovamo morao da bude da učini sve što može da pokaže da dejtonska BiH može da funkcioniše, a ne da potpomaže njeno nefunkcionisanje i stalno ponavljanje „BiH ne može da funkcioniše“. Time smo sami sebi uskočili u stomak.

Iako bi to bio neobično težak zadatak mi smo ga morali biti svjesni. Naš nacionalni cilj jeste da dejtonska BiH funkcioniše. To je jedini način da Republika Srpska postoji i ima svoju ustavnu autonomiju. Mi nemamo saveznike u svijetu spremne da nam daju više od toga. Zaista, šta mi imamo:

-          Imamo Srbiju koja da sutra proglasimo nezavisnost prva ne bi priznala tu nezavisnost; da počne rat Srbija nam ne bi pomogla već bi otvorila neki novi „briselski dijalog“ čiji rezultat bi bio neki novi „istorijski dogovor“ premijera Srbije i BiH u kojem bi Srpska bila najveći gubitnik;

-          Imamo sve zemlje Zapada protiv ideje nezavisne Republike Srpske;

-          Imamo Rusiju u čijoj primarnoj zoni interesa i uticaja-nismo;

-          Nemamo svoju vojsku i

-          što je najvažnije, nemamo više građane spremne da ratuju nekoliko godina kako bi branili Srpsku, prosto zato što su umorni, osiromašeni i što su shvatili da u ratu dobijaju jedino profiteri a da običnom svijetu ostaju decenije siromaštva i nikakve perspektive za njihovu djecu, a što je danas upravo slučaj.

Dakle, kratko i jasno rečeno, imamo prazan pištoljčić kojim se drčno hvalimo i prijetimo okolo kao da posjedujemo nuklearni arsenal.

Sem toga, mi smo okruženi NATO paktom. Nije nevjerovatna situacija da koliko sutra armija Hrvatske stupi na teritoriju BiH, odnosno Republike Srpske, kako bi zavela red u zemlji. Ta armija Hrvatske je članica EU i NATO pakta koji, pokazao je, nema nikakav problem s tim da interveniše po bijelom svijetu kad ocijeni da je to svrsishodno. Da li bi to bilo u skladu s međunarodnim pravom? Naravno da ne bi. Da li bi time NATO pokazao da je otvoreno protiv kompromisa u BiH? Da, pokazao bi. Ali, to ništa nama suštinski ne znači: poenta je da bismo bili zbrisani sa lica zemlje, baš kao što se to desilo Gadafiju nedavno ili kao što se to desilo krajiškim Srbima prije nešto manje od dvadeset godina. Dakle, to je realna mogućnost i to može da nam se desi i već se dešavalo.

Prema tome, sasvim je zamisli scenario da protesti unutar Federacije BiH potpuno eskaliraju. BiH nema vojsku sposobnu da sačuva red, kao što nema niti efikasnu izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu vlast. Svjedoci smo kako se lako ulazi u anarhiju. U takvoj situaciji tražiće se intervencija sa strane. Ako do nje dođe to znači da je već odlučeno i kakav će biti novi poredak odnosa unutar cijele BiH, ne samo Federacije. Neka niko ne bude naivan pa da misli da Republika Srpska neće biti grubo pogođena tim novim poretkom.

Kad se to desi-sve je kasno. Tad više nema smisla voditi sudske postupke protiv agresora. Ne pomažu tad ni epske pjesme niti busanja u patriotska prsa. Poenta je da mi sad moramo voditi mnogo pametniju politiku. Poenta je da sačuvamo ljude i svoju autonomiju. Potpuno novi pristup moramo izgraditi ukoliko zbilja želimo da sačuvamo Republiku Srpsku. Moramo je graditi na novim osnovama, ispuniti je civilizacijskim sadržajem, stvarnom vladavinom prava, otvaranjem prema svijetu, poštovanjem prava svih njenih građana bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku ili bilo kakvu četvrtu ili petu pripadnost.

Pogledajmo se u oči: svojom dosadašnjom politikom dotakli smo zid. Pritješnjeni smo i nemamo kud dalje. Nemamo ekonomiju, nemamo vojsku, nemamo saveznike. Prinuđeni smo da zavisimo od drugih a to je veoma loša pozicija.

Ili ćemo nešto mjenjati ili će promjeniti nas. Trećeg nema.

Komentari
Blog