Uroš Simeunović

Zakon o radu

Ovih dana smo svjedoci kako javne polemike o potrebi donošenja novog zakona o radu izazivaju veliku pažnju javnosti u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a slična situacija je i u ostalim republikama bivše Jugoslavije. Slika je potpuno identična u svim ovim državama: sindikati se žestoko opiru donošenju novog zakona o radu, opozicija kritikuje vlast da radi protiv interesa radnika a vlast se nemušto brani pred tim optužbama dok se nalazi između čekića MMF-a koji uslovljava dalje kreditiranje raspalih budžeta ovih državica usvajanjem pomenutog zakon i nakovnja na kojem spremno čekaju sindikati, opozicija i birači.

Koliko je ovo ozbiljna tema svjedoči i primjer Srbije u kojoj su vladajuće stranke skinule s dnevnog reda debatu o donošenju novog zakona jer su procjenile da bi im to pokvarilo izborni rezultat. U Hrvatskoj desničarska HDZ „uništava“ vladajući ljevičarski SDP koji škrgućući zubima mora da brani potrebu za donošenjem novog zakona jer je hrvatska ekonomija na rubu potpunog kolapsa. Šta tek reći za Bosnu i Hercegovinu u kojoj apsolutno niti jedan ekonomski parametar nije na nivou zadovoljavajućeg-reforme su u BiH odavno u zapećku i svi čekaju da neki novi ogroman potres donese neke promjene. I građani i političari su izgubili vjeru da je moguće promjeniti bilo šta na institucionalan način.

Matrica u svim ex yu republikama je, dakle, ista: postojeći zakoni o radu su proistekli iz jugoslovenskog socijalističkog zakona o udruženom radu koji zaposlenima daje ogromne privilegije, a pogotovo su privilegovani sindikati i njihovi lideri. U procesu takozvane tranzicije načinjene su sljedeće izmjene: za radnike u privatnim firmama novokompovanih tajkuna bliskih političarima radnici rade pod maltene robovlasničkim uslovima. Oni imaju mizerne plate, često nisu prijavljeni, još češće im poslodavci ne uplaćuju doprinose za socijalna osiguranja. Nemaju mogućnost da se bune jer ostaju bez posla za koji uvijek čeka bar po pedesetak isto tako kvalifikovanih nezaposlenih osoba. Oni su prinuđeni da trpe i ćute, neorganizovani su i nemaju vremena da se bore za bilo kakve promjene. Dakle, niti imaju na raspolaganju novac, niti vrijeme jer rade šest dana u sedmici najmanje po desetak časova dnevno.

S druge strane, zaposleni u javnom sektoru imaju maltene ista ona prava kao i za vrijeme samoupravnog socijalizma. Oni imaju striktno radno vrijeme od osam časova dnevno, pet dana u sedmici. Plate su im redovne jer se država svaki mjesec redovno zadužuje kod MMF-a da bi ih isplatila. Njihov politički uticaj je ogroman jer oni čine dio administrativnog aparata koji je u svakodnevnom kontaktu sa građanima. Oni imaju vremena na pretek i znatno više novca od onih zaposlenih u privatnom sektoru. Njihovi sindikati su jaki pa političari uvijek moraju voditi računa o njima da ne bi izgubili izbore. S druge strane, u javni sektor se najčešće zapošljavaju partijski aktivisti te partija na vlasti nikad neće „udariti“ po svojima.

U javnom sektoru je prosto nemoguće izvršiti bilo kakvu racionalizaciju i učiniti taj sistem efikasnim i finansijski samoodrživim. To blokiraju partije, zaposleni u javnom sektoru ali i ona tiha većina građana koja ne razumije šta se zapravo dešava. Sindikati opstruištu svaku tržišnu reformu, uključujući i donošenje zdravog i normalnog zakona o radu, jer bi se time ograničile privilegije sindikalnih lidera i zaposlenih u javnom sektoru. Mediji najčešće nisu ili dovoljno zainteresovani ili dovoljno stručni da javnosti objasne nelogičnost sistema u kojem vladaju socijalistička pravila igre a koji pretenduje da se zove kapitalističkim. To, naprosto, nije moguće.

Nezaposleni su ti koji imaju najveću i najurgentniju potrebu da se donese kapitalistički zakon o radu. Jedini resurs koji oni imaju na raspolaganju jeste njihova radna snaga, odnosno njihovo znanje i energija. U sistemu u kojem se zabranjuje konkurencija radne snage, a na čemu insistiraju sindikati u javnom sektoru jer bi u suprotnom izgubili svoje privilegije, nezaposleni nemaju ama baš nikakve šanse da dobiju posao ukoliko nemaju jaku „štelu“. Oni i mali i srednji preduzetnici su dio društva koji najviše ima potrebu uvođenja tržišnih pravila igre u ekonomiju, međutim-iako najbrojniji, taj dio društva ima i najmanji politički uticaj i zato su njihovi interesi u debelom zapećku.

U takvoj situaciji, u kojoj će jeftina demagogija sindikata, opozicije i praktično nedjelovanje vlasti samo kupovati vrijeme pri čemu se ama baš ništa neće činiti na jačanju privatnog sektora i oporavku ekonomije, može se očekivati jedino nastavak agonije i produbljavanje ekonomsko-socijalne krize. U svakom slučaju, odgovorni nisu samo političari nego i sindikati, tajkuni i mediji. Svi su oni nespremni da se suoče sa istinom.

A istina će prije ili poslije da nam razvali ne samo vrata na koja već neko vrijeme kuca, nego i cijelu kuću.

Komentari
Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog