Ključni razlog ekonomske zaostalosti siromašnih zemalja nije u tome što one nemaju dovoljno razvijenu industriju ili što im vlasti vode lošu ekonomsku politiku. Uzrok problema nije niti fiskalna politika i visoki nameti. Čak ni korupcija nije taj osnovni pokretač svih zala u društvu, uključujući i ekonomsku nerazvijenost. Svi ti navedeni problemi jesu ozbiljni, jesu razorni po svako društvo, ali oni proističu iz jednog još dubljeg, složenijeg i opasnijeg problema a u pitanju je odliv pametnih ljudi iz društva, odnosno odlazak najstručnije radne snage u inostranstvo.

Zemlje u razvoju, odnosno siromašne zemlje poput naše, imaju specifične probleme u zavisnosti koju od njih posmatrate. U nekoj je veći problem korupcija, u drugoj nedostatak resursa, u trećoj međuetnički sukobi, u četvrtoj-polukolonijalni status. To su sve zapravo posljedice. A šta je uzrok koji ih generiše? U svim tim siromašnim i nerazvijenim zemljama zajedničko je to što im najpametniji ljudi odlaze iz zemlje, i to najčešće u svojoj mladosti. Zapravo, proces koji se dešava je sljedeći: mladi, pametni i sposobni ljudi napuštaju svoju zemlju i u onom dobu kad su psihofizički najviše u mogućnosti da rade i da unapređuju i sebe i društvo oni nisu u svojoj, već u nekoj stranoj državi. Njihova zemlja rođenja ostaje tako bez najboljih svojih ljudi i prinuđena je da poluge odlučivanja i djelovanja u politici, ekonomiji, pravosuđu i drugim bitnim društvenim djelatnostima preda manje sposobnima. S druge strane, najbolji njeni ljudi odlaze u druge države koje su, fudbalski rečeno, konkurentni timovi u globalnoj utakmici. Ono što je tragično jeste da matične države ne dobijaju nikakvu naknadu za to što im najbolji „igrači“ prelaze u druge timove.

No, još je tragičniji razlog zašto se sve to dešava. Zaista, zašto najbolji i najpametniji odlaze listom iz siromašnih zemalja? Neće biti da baš svi idu zbog bolje zarade. Nije svako od tih ljudi i bez jakog patriotskog naboja. Nešto drugo je u pitanju: riječ je o tome da u siromašnim državama vlada nepisano ali veoma jasno pravilo da se konkurencija eliminiše na svakom koraku. I zaista, ako pažljivije analizirate pojave u svakom siromašnom društvu, uključujući i naše, shvatićete da na svakom mogućem mjestu bilo ko ko je na nekoj poziciji na svaki mogući način suzbija potencijalnu konkurenciju. To čine direktori i ministri, ali to čine i poslovođe u malim preduzećima. To čine direktori seoskih osnovnih škola i rektori javnih univerziteta. To čini premijer i to čini predsjednik savjeta mjesne zajednice. To čine treneri sportskih klubova i to čine seljaci koji jedni drugima čupaju preko noći tek zasađene sadnice voća.

Dakle, na svakom koraku se čini sve da se potencijalna konkurencija sasječe u korijenu. Političari i tajkuni su svakako najvidljiviji u takvom djelovanju ali oni nisu usamljeni u tome. Svako se vodi mišlju da je potrebno da osigura makar to što ima tako što će eliminisati svakoga ko bi u budućnosti možda mogao da ga ugrozi. S druge strane, obrazac za napredak jeste poltronisanje onom ko je iznad tebe da se on ne bi dosjetio šta želiš i potom te uništio, kao i beskrajno građenje veza i vezica u politici i gradskim uticajnim mjestima ne bi li se dobila podrška za napredak u karijeri.

Prema tome, stručnost i rezultati u radu apsolutno nisu od značaja kad su siromašne zemlje u pitanju. Postoji negativna selekcija jer svako želi da se okruži onima koji su nesposobniji od njega kako ga ne bi ugrozili. Tako imamo situaciju da kod nas nije zamislivo, čast rijetkim izuzecima, da šef zapravo uči nešto svoga potčinjenoga, odnosno da uposlenik zaista napreduje na svom radnom mjestu. Upravo suprotno: kod nas ljudi na poslu počnu vremenom da nazaduju jer nepisana pravila ponašanja i sistem koji su ona generisala čine da se ljudi ne bave poslom nego spletkama, tračanjima i poltronisanjima. Tako da kod većine uposlenika s godinama dolazi do regresa u svakom smislu, profesionalnom i etičkom.

Oni koji ne uspiju da se snađu u takvom sistemu, kao i oni koji uopšte ne pristaju i ne žele da učestvuju u tome, ukoliko su sposobni i talentovani-odlaze u druge, razvijenije zemlje. Time njihova matična zemlja gubi svoj najznačajniji resurs-pamet. S druge strane, zemlja-uvoznik postaje još jača i konkurentnija. To je razlog uspjeha Sjedinjenih Država: niti vojska, niti geografija niti bilo šta treće nije učinilo Ameriku svjetskom silom, već upravo njena spremnost da primi najbolje i najpametnije ljude iz cijelog svijeta. Oni su snaga Amerike i njena ključna komparativna prednost, a ne nuklearni arsenal. I Sovjetski savez je imao identičnu nuklearnu silu pa je opet propao. Dakle, stvarna moć su pametni ljudi, ne bombe. Jer, i bombe su stvorili pametni ljudi a same bombe nisu stvorile ništa.

Ti naši najbolji i najpametniji ljudi tako u svojim najboljim godinama povećavaju efikasnost, produktivnost i ukupnu konkurentnost drugih država. Oni napolju otvaraju nova radna mjesta, podižu ekonomiju i popravljaju standard građana u tih zemljama. Oni postižu odlične rezultate u nauci, sportu, kulturi, privredi. Oni inoviraju i postavljaju nove tehnološke standarde. S druge strane, kod nas sve lošiji i lošiji dolaze na važna mjesta, mi stagniramo ili nazadujemo (a i stagnacija je danas nazadak), kod nas se radna mjesta zatvaraju a ne otvaraju, naše društvo je u tehnološkom smislu potpuno zaostalo. Ovo je realna slika i to su praktične posljedice prakse i sistema o kojem pričamo i koji već decenijama njegujemo.

Ovo je osnovni razlog naše današnje katastrofalne situacije: mi nismo prije dvadeset godina mislili na budućnost. Onaj ko uništava konkurenciju, ko misli samo od danas do sutra i ko ne razmišlja široko već ga samo zanima kako da bude „prvi u selu“-taj u dužem periodu radi direktno protiv sebe. Na zapadu postoji poslovica „angažovanjem pametnijeg od sebe dokazujem da sam pametniji od njega“-kod nas vlada suprotno pravilo. Nikakve teorije zavjere nisu razlog našeg očaja već je stvar potpuno jednostavna: u globalnoj utakmici gdje se svi takmiče i gdje ekonomski svako pokušava poraziti svakoga, mi nemamo dovoljno dobre igrače. Stvorili smo sistem u kojem ih tjeramo od sebe i potom očekujemo da ćemo sa debeljuškastim dedama da pariramo Mesiju. A to ne ide. Mi, naravno, možemo da se nadamo da će neko od nas da stigne i slomije nogu tom Mesiju ali to više govori o našem etičkom sklopu i „vrijednostima“ koje smo u međuvremenu izgradili.

I baš kao što prije dvadeset godina nismo mislili o budućnosti pa smo danas suočeni sa očajem tako ćemo iz istog razloga biti još siromašniji i zaostaliji u poređenju sa razvijenim svijetom za dvadeset godina, budući da niti danas ne razmišljamo o budućnosti. Štaviše, stepen mržnje, isključivosti i želje za uništavljanjem svega i svačega što nas može ugroziti nikad nije bio izraženiji. Čini se da isti stiže do maksimalnog nivoa autodestrukcije i da je crvena linija već pređena. Rješenje nije zatvaranje u sebe i odbijanje da se globalna utakmica igra-svijet je odavno globalan i ne možete da se izolujete od njega. Takav pokušaj uvijek završi sjevernokorejskim ishodom u kojem stradaju građani kao žrtve potpune nekompetentnosti svojih lidera i svoga sopstvenoga straha da promjene matricu ponašanja.