Uroš Simeunović

Pobjednici i gubitnici izbora u Srbiji (II)

Nisu samo mnogi u Srbiji poraženi nakon izbora održanih u nedjelju: činjenica je i da stvari više definitivno neće biti iste niti kad su u pitanju Republika Srpska i Bosna i Hercegovina. Naime, poruka prošlonedjeljnih izbora nije ograničena samo na Srbiju, ona je primjenjiva za sve zemlje bivše Jugoslavije: građani su se zasitili starih lica i nesposobnih političara koji sve baziraju na demagogiji i oštroj retorici.

U slučaju BiH i RS jasno je da je maltene svim učesnicima političkog života-odzvonilo. Građani više ne žele da gledaju istrošena lica. Jedini razlog zbog kojih aktuelna vlast nije bila oduvana još prije godinu ili dvije jeste taj što opozicija nije ponudila nova lica. Isključivi faktor ostanka Milorada Dodika na vlasti ne leži u bilo kakvoj njegovoj sposobnosti ili aktivnosti već u činjenici da su sa druge strane Mladen Ivanić, Dragan Čavič, Milanko Mihajlica i ostali lideri opozicije koji su u politici i na visokim javnim funkcijama već godinama i decenijama. Što se Mladena Bosića tiče, on je tek od prije godinu dana shvatio da je predsjednik najveće opozicione stranke u Republici Srpskoj i on očigledno pokušava da kopira Vučićev recept mada mu za to nedostaje energije i harizme. Njegov ključni politički kapital jeste da nije lično bio na visokim javnim funkcijama, te da nije učestvovao u mutnim poslovima. Lično poštenje mu daje ogromnu prednost i ako pobijedi Dodika na izborima to će biti isključivo zbog toga a ne zbog nekakvog programa ili vizije budući da u tom smislu apsolutno nije uspio da se afirmiše.

Vučićevom pobjedom ostvarena je još jedna važna stvar. Naime, teška nacionalistička retorika je definitivno (bar za sada) ostavljena po strani kad su u pitanju preferencije uha prosječnog srpskog birača. Vladajuća partija u RS, čini se,  to i dalje ne shvata. Njima nije jasno da više ni tvrdokorni prekodrinski Srbi ne haju za nacionalnu retoriku, već da su toliko ugroženi očajnim ekonomsko-socijalnim stanjem u zemlji da im ništa više nije važnije od toga. To će biti ključni razlog zbog kojeg će Dodik i SNSD da izgube izbore, a činjenica da više neće imati otvorenu podršku organa Srbije u kampanji samo će dodatno da utiče na taj poraz.

Još nešto je veoma bitno: izborni pobjednici u Srpskoj i BiH će poslije izbora imati veoma malo vremena da pokažu šta umiju. Građani od njih očekuju instant pravdu. To znači da će ljudi glasati za opoziciju od koje će očekivati vučićevske metode: hapšenja, hapšenja i još malo hapšenja. Ogromna društvena disproporcija kad su u pitanju enormno bogati pojedinci koji čine oko 2% stanovništva, s jedne, te ogromna većina osiromašenih i očajnih građana, s druge strane, dovela je do toga da ljudi žele osvetu, žele pravdu. To će značajno uticati na koordinate u kojima će se kretati buduća vlast koja bi u veoma kratkom roku mogla da bude zbrisana ukoliko ne omogući zadovoljenje osjećaja pravde kod birača. U prevodu: ukoliko se nakon izbora u kratkom roku ne procesuiraju oni koji su doveli zemlju do uništenja masa će da svoj gnjev iskali na nosiocima nove vlasti. I to svakome ko će učestvovati na narednim izborima treba da bude jasno.

Ovom tezom se vraćamo ponovo na Srbiju. Iz istog razloga se možemo zapitati da li je i sam Vučić na kraju ipak toliki pobjednik. On više nema izgovora: dobio je apsolutnu vlast i ljudi ga vide kao jedinog i apsolutno odgovornog za stanje u Srbiji nakon proteklih izbora. On će biti odgovoran i za sve jednog svog nesposobnog lokalnog funkcionera u bilo kojem mjestu u Srbiji. On će biti odgovoran i zbog lapsusa predsjednika Srbije. On će biti odgovoran i za rezultate prethodnih vlasti. On će biti odgovoran i zbog prirodnih nepogoda. Baš kao što mu ljudi sad daju natprirodne moći i od njega očekuju čuda-oni će to raditi i sutra. I zato, ukoliko ne bude jasnih, konkretnih i brzih rezultata sva ta sila očekivanja koja su ogromna mogla bi da udari po Vučiću iz kontra-smjera. On, sa svoje strane, nije spreman da napravi brze rezultate jer su isti, prije svega, nemogući, dok s druge strane on nije spreman niti da se istinski bori za prava rješenja. Prava rješenja znače departizaciju, smanjenje javnog sektora, depolitizaciju u javnim preduzećima, privatizaciju i ostale reformske mjere koje konkretno znače da partijski činovnici i aktivisti više ne budu zaposleni u javnom sektoru, da se oni ne postavljaju po partijskoj liniji i da se država konačno okrene kapitalizmu. Vučićeva baza to apsolutno ne dozvoljava, oni su i ušli u stranku da bi se zaposlili i došli na državne jasle. Tako da je sam Vučić u procjepu između retorike koju ima i realnosti u sopstvenom okruženju koja se direktno suprostavlja svemu onome što on obećava da će da uradi. To se prosto neće desiti jer na prostoru bivše Jugoslavije nikad niti jedan političar nije izašao sa realnim i iskrenim programom. Zapravo, na proteklim izborima to se i desilo, pojavio se Saša Radulović sa svojim originalnim i realnim programom, no on nije političar i njegova politička snaga u ovom trenutku je minorna.

Zato u Srbiji i dalje treba očekivati slow motion što znači da će sve reforme da budu diktirane zahtjevima MMF-a koji će svako daljne kreditiranje nesposobne i skupe države uslovljavati određenim sječama u javnom sektoru. Srbija će na to nevoljno da pristaje a politička elita će nastaviti da igra staru igru koja se svodi na to da se Zapadu konstantno stavlja do znanja da bi Srbija mogla da se okrene Rusiji ukoliko dođe do prestanka dobijanja zapadnih kredita. Budući da proruske snage nisu ušle u parlament može se očekivati da će SPS jačati svoju rusku dimenziju unutar partije, a i sam Vučić neće biti protiv toga kako bi ojačao svoju pregovaračku poziciju prema Zapadu. Takođe, i predsjednik Nikolić će takođe s vremena na vrijeme podsjećati na svoje davno ispoljeno rusofilstvo, iz istog razloga i u istu namjenu.

Sve u svemu, iako sa drugim igračima, politika Srbije se neće mjenjati u narednom periodu. Međutim, životarenje i gmiljenje neće moći beskonačno da se ponavljaju. Dolaze vremena na Balkanu kad će se stvari značajno ubrzati, političari neće više moći da godinama obitavaju na vlasti služeći se demagogijom i frazeologijom. U tom kontekstu „fenomen Vučić“ predstavlja najveću opasnost i po samog Vučića-način na koji je on danas pomeo konkurenciju može da bude isti onaj koji će njemu da dođe politički glave za ne duže od dvije godine ukoliko ne bude uspješniji od svojih prethodnika.

Pobjednici i gubitnici izbora u Srbiji (I)

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog