Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Kako se SDS tri puta suočio sa prošlošću?
U posljednje vrijeme sam u intenzivnoj potrazi za opozicionom političkom partijom u Republici Srpskoj za koju bih glasao na predstojećim izborima. To praktično znači da me priča SNSD-a ne interesuje, ali da posebnu pažnju posvećujem onome što govore ili pišu naši opozicionari. I tako neki dan neletih u „Danima“ na intervju Ognjena Tadića i počnem da čitam, kad naiđoh na jednu veoma zanimljivu izjavu koju je dao za pomirenje u Bosni i Hercegovini koja glasi:
„Rat je završen 23.11.1995. godine. Tada sam imao dvadeset i jednu godinu. Sada imam četrdeset godina. Da li je moguće da za mene i moje potomke neće postojati niti jedna druga važna politička tema osim tog rata. To bi bilo šizofreno. Gledajmo šta nas čeka u budućnosti. Pri tome ne tražimo da bilo ko zaboravi prošlost. Ni ja je neću zaboraviti, jer i ja živim sa njom, ali ne mogu živjeti u njoj. Naravno da mi je žao zbog svakog čovjeka ili porodice koja je u raspadu Jugoslavije pretrpila traumu ili stradanje. Mislim da je vrijeme da se kaže i to da bi bilo pravedno i pošteno da i drugi akteri predratnih, ratnih i poslijeratnih sukoba prođu preispitivanje, najmanje u onoj mjeri u kojoj je to SDS već prošao.“
Dok sam čitao ove riječi Ognjena Tadića pokušavao sam da se sjetim s čime se to SDS suočio u posljednje recimo četiri godine. I evo šta mi pade na pamet:
- SDS je 10. jula 2010. godine, na svečanosti povodom obilježavanja 20. godina postojanja stranke, dodijelila "Petrovdansku povelju" optuženima za ratne zločine Radovanu Karadžiću i Momčilu Krajišniku.
- 2012. godine nosilac liste SDS na lokalnim izborima u Šamcu je bio Blagoje Simić čovjek koji je proglašen krivim i osuđen na 15 godina zatvora, a odležao 10, za pomaganje i podržavanje zločina progona, što uključuje nezakonito hapšenje i zatvaranje lokalnih Muslimana i Hrvata, njihovo držanje u neljudskim uslovima, korišćenje za prinudni rad i prisilno preseljenje nesrba iz opština Bosanski Šamac i Odžak od aprila 1992. do kraja 1993. godine.
- 30. avgusta 2013. godine SDS organizuje doček Momčila Krajišnika na Palama. Čovjeka koji je prvostepeno je bio osuđen za zločine počinjene tokom rata nad nesrpskim stanovništvom u BiH na 27 godina zatvora, ali je žalbeno vijeće Haškog tribunala smanjilo kaznu na 20 godina.
Ako ova tri primjera nisu dokaz kontinuiranog SDS-ovog “suočavanja sa prošlošću” ja ne znam šta jeste?
Sa ovakvim preispitivanjem svoje uloge u ratu SDS bi sigurno Srbe iz Republike Srpske doveo do katarze, ali im to nije dozvolio SNSD koji je od 2006. godina na vlasti i koji je za sve kriv.
Nešto razmišljam, ako se ovako “suoče sa prošlošću” i druge “narodnjačke” partije iz 90- ih godina (SDA i dva HDZ-a), prosto rečeno najebali smo!!!
