Maj 2013. godine je sigurno jedna od prelomnih tačaka u istoriji interneta i privatnosti.

Maja 2013. Edvard Snouden je novinarima Gardijana predao dokumente koji su objelodanili presretanje i skupljanje infromacija o korisncima interneta i telefonskih kompanija.

Prikupljanje podataka o korisnicima interneta  je postojalo od ranije unutar pravosudnog sistema u SAD i sve kompanije su dužne da predaju informacije prikupljene o korisnicima ukoliko im službe bezbednosti pokažu nalog, međutim Snouden je objelodanio široj javnosti postojanje i svrhu projekata PRISM, Global Informant i drugih.

Za razliku od klasičnog prikupljanja podataka Nacionalna bezbjednosna služba (NSA) je koristila telefonsku i internet komunikaciju da prikuplja meta-podatke u saradnji sa telkomunikacionim kompanija u Evropi i drugim bezbjednosnim agencijama. Ubrzo u javnost su izašle informacije o sličnim i invazivnijim aktivnostima britanskog GCHQ (Government Communications Headquarters) koje si između ostalog objelodanile ne samo skupljanje metapodataka već i snimanje putem veb kamera i praćenje i analizu aktivnosti na društvenim mrežama. Na samom kraju međunarodnu politiku je i potreslo saznanje da SAD ovim putem skuplja podatke o djelovanju drugih država, pa čak i njihovih bliskih saveznika

Zahvaljujući ovim saznanjima zabrinutost i uopšte svijest o značaju privatnosti na internetu je podignuta na visok nivo, u SAD i Britaniji podignuta je ogromna javna rasprava koja još uvijek traje, zajedno sa novo podgrijanom debatom vezanom za internet neutralnost.

Danas ipak prisustvujemo idejama nacionalnih vlada, mnogih manje ili više značajnih država da pitanje internet privatnosti iskoriste za sticanje što veće kontrole nad internetom kako bi stekli što manju zavisnost od infrastrukture koja se nalazi u SAD i kako njihove informacije ne bi završavale na tamošnjim serverima.

Međutim ove ideje kada dolaze od strane Vladimira Putina, Erdogana i drugih državnika predstavljaju svojsvrsno licimjerje.

Na osnovu dosadašnjeg iskustva sa regulacijom interneta i kontrolom njegovih korisnika nema sumnje da iza odluka ovih vlada ne stoji želja za dobrobiti stanovnika ovih država. Posebno licimerno djeluju izjave Vladimira Putina uzimajući u obzir na nivo kontrole koji FSB i Kremlj imaju nad internetom u Rusiji. Dok se Vladimir Putin zalaže za transfer servera kompanija koje posluju u Rusiji na njeno tlo kako bi se “zaštitili” podaci građana Ruske Federacije upravo je završeno preuzimanje najveće ruske društvene mreže VKontakte od strane moćnika bliskih Putinu i uvode se zakoni koji ograničavaju iznošenje informacija na blogovima i uvodi se pravila odgovornosti i prikupljanja podataka o njihovim autorima slličnim kakva važe na području Kine.

Licemjerno djeluju ipokušaji kontrole od strane turskog premijera Erdogana, pod izgovorom zaštite državnih interesa. Erdogan pokušava da spriječi širenje informacija o korupciji u njegovoj političkoj partiji i vladi blokiranjem internet servisa koji se koriste kao način za širenje tih informacija. Nekako zgodno, baš pred same izbore.

Veća opasnost prijeti ukoliko stvaranje nacionalnih interneta dovede do razbijanja i fragmentovanja internet standarda koji su uvedeni nakon decenija mukotrpnih dogovora i time dovede u pitanje globalnu raširenost mreže zbog mogućih nekopmatibilnih standarda ili u gorem slučaju uspori njen tenološki razvoj i od nje napravi još nesigurnije mjesto.

Istorija lokalnih i unutrašnjih mreža nije nam pokazala ništa dobro. Najbolji primjer zatvorenog interneta predstavlja Sjeverna Koreja, njihovim putem je krenuo i teokratski Iran, međutim stanovništvo tamo pruža otpor i nalazi načine da prevaziđe prepreke.

Čak i kada bi zanemarili značaj internacionalnosti i otvorenosti interneta kao platforme za razmjenjivanje znanja i ostvarivanje komunikacije a samim tim izvrsnog oružija za objavljivanje i razotkrivanje loših strana društva postavalja se i tehnološko-bezbjednosni problem i šta mi dobijamo sa velikim brojem mreža koje ne govore jedna sa drugom.

Bezbjednost državnih tajni i korespondenciju unutar vlada nacionalnih država je moguće postići izgradnjom intreneta za potrebe državnih službi. Takođe, bio bih ne malo iznenađen kada bi se najznačajiniji državni podaci nalazili na kompjuterima koji su jednostavno dostupni preko interneta.

Strah da neka druga zemlje ne prikuplja podatke o korisnicima iz bilo koje druge zemlje je licimjeran jer svaka od velikih sila pokušava da to radi sa manjim ili većim uspjehom. Trenutno najveći internet servisi van Kine imaju sjedište u SAD, siguran sam da obavještajnim službama i vladama curi voda na usta zato što nemaju toliki pristup podacima.

Rješenja problema na internetu i špijuniranja od strane jedne države nije u njegovom balkanizovanju i stvaranju malih feuda u koijima će svako moći da posmatra svoje kmetove.

Kooperacija u ovom slučaju može biti mnogo bolje rješenje.