Milan Grubor

Ono kao mržnja

Sidatra Gautama, Buda, pripovijedao je da postoji vječni zakon koji kaže da se mržnja nikada ne smiruje mržnjom već jedino njenim odsustvom. Mnogo poslije, Rene Dekart je o istoj temi kazivao kako je mržnja svjesnost da je nešto loše u kombinaciji sa jakom potrebom da se od toga udalji.

Spinoza je mržnju vidio kao bol koji leži u spoljašnjim izvorima, dok je Sigmund Frojd učio da je mržnja stanje ega u kojim se želi uništiti izvor svoje nesrećnosti.

Danas se mržnja shvata kao stanje dubokog, trajnog i jakog osjećanja koje izražava animozitet, ljutnju i neprijateljstvo prema osobi, grupi ili predmetu. To osjećanje animoziteta se dešava svima, dok kod većine ljudi nema, ili ne bi trebalo da ima, trajno uporište. Posebno ako imamo u vidu da je ljutnja često iracionalna i da samo razumom i ljubavlju možemo da izbjegnemo da nam se ljutnja pretvori u trajno stanje, mržnju.

Nije teško primijetiti da u nekim sredinama postoji rast uzroka ljutnje te se ista javlja češće, traje duže i uzima formu mržnje. Zašto se to dešava? Da li se u tim sredinama na kašičicu koristi razum i ljubav kao jedan od načina napuštanja zapuštenog stanja? Da li se uopšte želi napustiti to stanje?

Jedan od mogućih uzroka stanja u tim zajednicama se nalazi u načinu kako oslobađaju i artikulišu te negativne pojave i negativne emocije. I tako ko dlanom o dlan dođosmo možda do suštinskog pitanja – komunikacije. Ljutnja, nesporazumi i animoziteti se mogu riješiti sukobom ili komunikacijom, imajući u vidu da je i nakon sukoba potrebna komunikacija. Kako je komunikacija racionalnija i pragmatičnija, tako se sužava prostor za tinjanje mržnje, jer razum i znanje zauzimaju prostor sa krajnim ishodištem u okončanju ljutnje, mržnje i sukoba. Jednom riječju, što je više istine i pravde u komunikaciji, društvo se lakše bori sa iracionalnim i negativnim u sebi.

Kada je suprotno, kada je komunikacija obogaćena neistinama i lažima, onda krajni korisnici tog medija postaju gadljivi na suštinu, omrzli ka istini, lijeni ka rješavanju nagomilanih problema, površni i destruktivni. U takvim uslovima, umjesto istine i istina postoji parola ili dezinformacija kao glavni gradivni element komunikacije.

Ako u ovu jednačinu uvrstimo medije, koji umjesto da vrše korekciju javnog mišljenja, često i sami promovišu govor mržnje, za krajnji proizvod dobijamo podsticanje na nasilje i sukob.

U stvari, takve zajednice pored ogromnog truda nisu sposobne da svojom neadekvatnom komunikacijom artikulišu nagomilanu ljutnju. Čak i sama komunikacija doprinosi dodatnom razvoju spirale mržnje.

Sva ta nemoć zajednice da ostvari svoje potrebe, rješava svoje probleme, kažnjava odgovorne i promoviše pozitivne primjere dovodi do frustracija koje generišu ekstremni tradicionalizam, iracionalizam, preosjetljivost na kritiku, insistiranje na strahu od različitosti, prezir prema potčinjenima, osjećaj opkoljenosti i ugroženosti, ksenofobiju i antimodernizam.

Posljedica ovakvog stanja jeste uvjerenje da učenje ne donosi nikakvu korist, jer je, navodno, istina izrečena jednom i za svagda, a mi tek možemo interpretirati njenu neshvatljivu poruku. Zatim dolazi nepovjerenje prema intelektualnom svijetu koje se često ogleda u napadima na modernu kulturu i liberalni pogled na svijet… primjera je bezbroj.

Jasno je da nedostatak obrazovanja uvijek ide pod ruku sa mržnjom. Treba se odista osvrnuti oko sebe i primijetiti da u onim sredinama u kojima je obrazovanje najraširenije, mržnja i nasilje su rijetka pojava. Zato dok god postoje škole i univerziteti, čovječanstvo će imati čvrsto uporište u borbi za razum i znanje, a protiv nasilja i besmisla.

Kakva smo mi zajednica možemo zaključiti nakon što u slobodno vrijeme prošetamo internet portalima, forumima i blogovima i pogledamo komentare ispod kojima se uspinju mnogi, ne baš pismeni i ne baš obrazovani vlasnici FB profila, pokušavajući da se govorom mržnje izliječe svoje mržnje.

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog