Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Sladak limun

Uvijek se sjetim Kalnovika, kada gledam kako se Srbi iz Republike Srpske raduju uspjesima sportista iz Srbije.

Znam opet ćete reći da pretjerujem, ali ipak se potrudite da pročitate ovaj blog do kraja.

Postoji jedan problem sa Kalnovikom, ali ne samo sa njim, a to je da se on lako odricao svojih ljudi. Ni jedna vlast, od opštinske do republičke i državne, nikad nije ništa učinila da podstakne mlade ljude da ostanu ili se vrate u Kalnovik. Već u osnovnoj školi roditelji čija su se djeca pokazala dobra u školi „kovali“ su planove za njihovu „bolju“ budućnost. Gdje će u srednju školu, gdje na fakultet, s nadom da se nakon fakulteta neće vraćati odakle su došli. Nekad smo odlazili u Sarajevo, Foču, a sada je to nešto istočnije Sarajevo, Bijeljina, Banjaluka i Beograd. I tako smo svi mi u toku svog odrastanja mnogo češće slušali riječi „idi“ od riječi „vrati se“.

Naravno djeca svoje roditelje najčešće nisu iznevjerila. Učila su, borila se i „kopala i nogama i rukama“ da odu negdje gdje će im biti bolje, ljepše. Eto, mene tako zapala Banjaluka.

I tako je danas opština Kalnovik pred izumiranjem.

Ali ovo nije samo problem Kalnovika, to je problem čitave Republike Srpske.

Čim se u Republici Srpskoj neko prepozna kao dobar ili kvalitetan sportista, umjetnik, naučnik, pjevač ili nešto drugo, on se sprema za odlazak. I nije problem što odlaze, problem je što nemaju gdje da ostanu.

Tako danas imamo situaciju da u Republici Srpskoj nemamo sportistu, glumca, pjevača, naučnika kojeg možemo dočekati na Trgu Krajine zbog nekog međunarodnog uspjeha.

Zato nam se „tradicionalan“ izbor za sportistu godine pretvorio u izbor prvog ilegalca/ilegalke Republike Srpske, koji će iz anonimnosti izaći tek kada postane poslanik u nekoj od mnogobrojnih partija.

Zato nam je „Demofest“ manifestacija koja je uspjela, jer obično nakon „dema“ slijedi raspad sistema.

Mi danas nemamo čemu našem da se radujemo, ne smijemo da se radujemo uspjesima Bosne i Hercegovine i onda nam ništa drugo ne preostaje nego da se radujemo uspjesima Srbije, Nigerije, Argentine, Partizana, Zvezde, Barselone ili Mančestera.

I tako nam se braćo Srbi život pretvorio u sladak limun.

Komentari
Twitter
Anketa

Po vašoj procjeni koliko će vam trebati novca da bi spremili djecu u školu?

Rezultati ankete
Blog