Srijeda, 22. novembar 2017.

Uroš Simeunović

Strategija

Malo-malo pa predsjednik Republike Srpske g. Dodik izjavi da on i njegov tim imaju dugoročnu strategiju kad je budućnost Srpske u pitanju. Ta strategija je, kaže Dodik, jasna i sveobuhvatna, ali, eto, oni ne žele da pričaju o njoj jer to ne bi bilo ozbiljno a i naši neprijatelji bi to onda iskoristili.

Dobro. Ajde da i razumjemo da se ne može baš sve u jednoj ozbiljnoj političko-nacionalnoj strategiji javno objaviti. No, zapitajmo se sad nešto drugo: kakvi su efekti te strategije po Republiku Srpsku i njene građane, pod uslovom da ta strategija uopšte postoji. 

Republika Srpska danas je višestruko siromašnije društvo nego što je to bila prije 2006. godine kad je Dodik preuzeo svu vlast u svoje ruke. Ništa od njegovih obećanja od prije osam godina nije realizovano: nije organizovan referendum o nezavisnosti, nije izvršena revizija privatizacije i nije vraćena niti jedna nadležnost koja je od 1996. do 2006. godine prenesena sa Republike Srpske na nivo BiH (i za koje je SVE, da ne bude bilo kakve zabune, glasao i SNSD). 

Prema tome, SNSD nije realizovao niti jednu tačku svog predizbornog programa iz 2006. godine. A sad nas iz te partije uvjeravaju da oni imaju strategiju. Pa za čije babe zdravlje služi ta strategija? Kakvi su njeni efekti? Šta mi, obični građani, imamo od nje? Kud ona vodi? Ekonomskom napretku, očigledno je, ne vodi. Stepen siromaštva je danas u Srpskoj veći nego u ratu, baš kao i očajanje ljudi. Povećanju zaposlenosti ne vodi, jer je nezaposlenost danas najveća još od godina po završetku Drugog svjetskog rata. Vladavini prava takođe ne vodi-nepotizam i poslušnost su osobine koje jedino važe u našem društvu. 

Stoga, o kakvim rezultatima te nevidljive strategije možemo da pričamo? Da li je njen krajnji cilj nezavisnost Republike Srpske? Ako je tako, onda nije potrebna velika pamet da se shvati da SNSD ima strategiju da se BiH raspadne tako što će u međuvremenu da se iscrpi i Republika Srpska i Federacija BiH, odnosno da se svi ljudi u BiH dovedu do granice potpunog siromaštva i apatije te da više nikog neće biti briga kako mu se zove država u kojoj živi. 

Naravno da je to jedna suluda strategija, to je jedno potpuno iracionalno i ako hoćete podlačko razmišljanje. Jer, šta će nam sutra država ako njeni građani budu najsiromašniji i najjadniji u Evropi, ako se red poštuje onako kako je to običaj u afričkim razbojničkim primitivnim zajednicama, ako je narod star, ako mladi bježe napolje glavom bez obzira? Da li je to ono što mi želimo? Da li smo se za to borili? Da li je cilj da budemo civilizacijska rupa u Evropi i svijetu? 

Elementarna logika kaže da se autonomije stiču, čuvaju i proširuju upravo suprotno: građenjem stabilnog ekonomskog poretka, jačanjem vladavine prava, ukupnim materijalnim i vrijednosnim progresom. Dakle, svim onim što je danas misaona imenica u Republici Srpskoj. A vlast nas uvjerava da će nam biti bolje što bude gore. To je, izvinite, potpuni nonsens i budalaština, smijanje u lice unesrećenim ljudima od strane privilegovane i od realnosti otuđene političke kaste. 

Takvi stratezi ne trebaju ovom narodu. Takvi stratezi su nas i doveli dokle su nas doveli. 

Potrebna je, stoga, drugačija i nova strategija. Strategija bazirana na radu, pravdi, jasnim pravilima koja vrijede za sve. Strategija koja podrazumijeva da se djeca rađaju, da se zemlja obrađuje, da se politika povlači iz ekonomije i pravosuđa. Strategija koja vodi računa o materijalnom blagostanju građana i koja ih ne svodi na poreske subjekte čija je jedina shvra da plaćaju dažbine od kojih će politička kasta da ugodno živi i na građanima da se uči politici i vladanju. 

Zato, „stratezima“ treba što hitnije reći ćao i konačno u Republiku Srpsku uvesti red i početi voditi računa o dostojanstvu ljudi. 

 
Komentari
Blog