Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Koliko NATO košta?

Posjeta američkog potpredsjednika Bajdena ovim prostorima i formalno je označila početak za sada površne i politikantske, ali ipak debate povodom (ne)ulaska Republike Srpske i Bosne i Hercegovine u NATO savez. Bez posebnog duženja priče, jasno je da u Republici Srpskoj najveće stranke uglavnom izbjegavaju da se otvoreno izjasne po ovom pitanju, pa se tako listom izjašnjavaju da su za to da građani na referendumu donesu odluku. U Federaciji BiH relevantne bošnjačke i hrvatske stranke listom su za što skoriji ulazak u NATO, čiji saveznici već i jesu još od devedesetih godina prošlog vijeka.

Procjene su da je većina građana Srpske protiv ulaska u NATO savez. U ispitivanje razloga takvog stava nije se ozbiljnije ulazilo, mada se može pretpostaviti da je u pitanju emotivni otklon od jedne asocijacije koja je u bliskoj prošlosti nanijela mnogo zla srpskom narodu, a ne može se osporiti ni činjenica da su Srbi tradicionalno vezani za Rusiju, koju posmatraju kao oponenta Sjevernoatlantskoj alijansi, te da i takva okolnost ima veze sa opredjeljenjem građana. U formalnom smislu, ne postoji bilo kakav akt Narodne skupštine Republike Srpske koji eksplicitno naglašava njenu namjeru da postane dio NATO alijanse. Ipak, u Ustavu BiH, u članku III (Nadležnosti i odnosi između ustanova BiH i entiteta) stoji da je vanjska politika u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, pa se možda političari iz RS zbog toga i nisu preko Narodne skupštine htjeli izjasniti o (ne)pristupanju NATO savezu. Opet, prema ustavima BiH i RS, odbrana (a ovdje je riječ o pristupanju jednoj vojnoj alijansi) jeste u nadležnosti entiteta (iako je RS ostala bez vojske, Ustav BiH nije verifikovao tu činjenicu, i formalno-pravno Srpska još uvijek ima pravo na svoju vojsku, jer sve što nije u nadležnosti zajedničkih institucija BiH jeste u nadležnosti entiteta). Kakogod, bez pristanka srpskih političara BiH neće moći postati član Alijanse, i ta činjenica je ono što nas ovdje jedino interesuje. Na koji način će Srbi iz RS iskazati tu svoju političku volju- referendumom, odlukom Narodne skupštine ili pak srpskih predstavnika u institucijama BiH ostaje da se vidi, mada je skromno mišljenje autora ovog teksta da o ovom veoma važnom pitanju jedino mogu odlučiti građani Srpske na referendumu, i to nakon ozbiljne javne debate gdje bi bili prezentovani svi argumenti „za“ i „protiv“ ulaska RS i BiH u Sjevernoatlantski savez.

Što se argumenata tiče, stiče se utisak da političke stranke u svom međusobnom okršaju više koriste ovu temu u svoje parcijalne interese, nego što imaju izgrađenu viziju nacionalnog i državnog programa, prema kojoj bi se i ova dilema mogla cijeniti kako sa aspekta državnih interesa Republike Srpske, tako i sa stanovišta nacionalnih interesa Srba uopšte. Kao i inače, čak i ovako važnom pitanju stranke iz RS prilaze sa kalkulacijom koliko glasova na izborima mogu da ušićare (ne)prezentovanjem određenog stava oko konkretne teme, mada se mora priznati da naši političari dijelom i emotivno (čime na neki način pokazuju da su ipak još uvijek poput „svog normalnog svijeta“) posmatraju ovaj problem. Međutim, oba pristupa su duboko pogrešna- ovoj državnoj i nacionalnoj dilemi ne smije se prilaziti emotivno niti politikantski, već se moraju ozbiljno analizirati sve činjenice, načiniti najbolji i najgori mogući scenariji, obaviti brojni razgovori sa zvaničnicima drugih zemalja, potom sve to prezentovati javnosti i tek onda, poslije iscrpne javne debate, na referendumu donijeti odluku čije efekte će, kakva god da bude, osjećati buduće generacije.

Prije svega, potrebno je ustanoviti kakva je dugoročna pozicija Srbije povodom pristupanja NATO savezu. Oni koji misle da Srbija nikada neće pristati da se poslije 1999. godine upusti u bilo kakve aranžmane sa ovom vojnom alijansom grubo se varaju- Srbija već uveliko „reformiše“ (ili reformiše, kako vam se više sviđa) svoju armiju prema zahtjevima i principima NATO saveza, koji je poslao i svoje instruktore u Srbiju. Već samo ta činjenica, bez da se malo pomnije analiziraju potezi režima Borisa Tadića, dovoljan je signal u kojem pravcu se kreće naša matica.

Dalje, potreban je i otvoren dijalog sa Rusijom- ukoliko njoj ne odgovara da pristupimo NATO alijansi onda, trgovački rečeno, mora prezentovati svoju jasnu ponudu. Naravno, da biste nešto dobili onda prvo morate da zatražite, a veliko je pitanje da li je iko iz političke elite Srpske ovakvo pitanje postavio Rusima, i da li planira da ga postavi. Naravno da je ovaj odgovor veoma važan za donošenje konačne odluke.


Ukoliko Srbija direktno ili indirektno ide ka NATO savezu, i ukoliko Rusija ne prepoznaje svoj interes u Srpskoj i BiH, onda se postavlja pitanje kakva je naša pozicija u takvoj situaciji.
Naime, zamislimo slijedeću situaciju: Srpska se odlučila za vojnu neutralnost,i isto traži od BiH; međutim, Bošnjaci i Hrvati odbijaju takvu poziciju, kao i demilitarizaciju zemlje (što je dio našeg ukupnog plana); Bošnjaci i Hrvati potom na sva zvona objavljuju da Srbi blokiraju odluku za koju se zalaže preko dvije trećine stanovnika BiH, i snažno lobiraju za ukidanje entitetskog glasanja u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine; zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Državama, nameću novi ustavni aranžman za BiH, kojim vjerovatno gubimo i više od entitetskog glasanja (npr. ukida se ime entiteta RS, dolazi do stvaranja jedinstvene policije, prekrajaju se granice između entiteta u kojima se još formiraju i tročlana predsjedništva itd.); mi se takvom pravnom i ne samo pravnom nasilju odupiremo, ali izostaje konkretna podrška Srbije i Rusije; tada se desi i neki eksces, nebitno da li sam od sebe ili isprovociran, vjerovatno neka međuetnička čarka koja se pretvori u nešto širi sukob- s obzirom da BiH, kao ni entiteti nemaju bezbjedonosne kapacitete da zaustave talas nasilja, NATO snage iz Hrvatske, Mađarske, preko Jadranskog mora (moguće čak i preko Crne Gore) ulaze u BiH, okupiraju Srpsku a potom se održava i nova mirovna konferencija čiji rezultat bi bila ustavna kompozicija BiH sa nekoliko multinacionalnih (čitaj: većinski bošnjačkih) regija, po uzoru na ustavne modele SDA, SBiH i SDP. Ovo je najgori scenario (valjda najgori?), ali sa svojom tragičnom logikom.

Valjalo bi se ovdje malo pozabaviti i problematikom troškova koji prate pristupanje NATO savezu. Naime, iako je ulazak u tu vojnu alijansu isključivo politička odluka konkretne zemlje, nesporno je da ona sa sobom nosi i ozbiljne ekonomske, geostrateške, pa čak i kulturne reperkusije. Logično pitanje koje sebi postavlja država koja ima našu dilemu jeste: koliko košta ulazak u NATO, koliko košta vojna neutralnost, a koliko neprijateljstvo sa NATO-m?

Ovu poslijednju varijantu smo, nažalost, iskusili na sopstvenoj koži, pa njeno razmatranje, posebno u postojećoj konstelaciji međunarodnih odnosa, ne treba ni razmatrati. Već je opisana i varijanta koja se odnosi na vojnu neutralnost i demilitarizaciju- jednostavno, ukoliko Rusija i posebno Srbija ne nude ništa Srpskoj u slučaju njenog nepristupanja NATO savezu, treba biti svjestan da mi sami nemamo bogznakakvih kapaciteta da protivrječimo interesima SAD, koje žele da čitav prostor Balkanskog poluostrva što skorije postane dio jedinstvene sfere američkog vojnog i ekonomskog uticaja.

Koliko košta ulazak u NATO? Papreno mnogo. Pristupanje NATO savezu dugoročan je proces, koji se nastavlja i nakon formalnog uključenja u tu vojnu alijansu. Potrebno je da zemlja aplikant uskladi svoje oružane i infrastrukturne kapacitete sa NATO standardima, koji se opet mjenjaju shodno novim izazovima i potrebama. I ne samo to- usklađuje se čitav politički i ekonomski sistem sa vrijednostima (ili „vrijednostima“, kako ko preferira) država članica NATO alijanse. U tom smislu nemoguće je sabrati sve troškove koji se odnose na proces priključenja, a potom i funkcionisanja unutar tog vojnog saveza. Ipak, procjene su da se oko 2% društvenog bruto proizvoda zemalja članica NATO saveza troši u odbrambene namjene, a ta sredstva, direktno ili indirektno, na kraju se podvode pod obaveze koje proističu iz članstva u NATO-u. Iako je u pitanju ogroman novac, treba istaći da zemlje koje nisu članice ovog vojnog saveza troše na odbranu isto ili čak i više sredstava, jer je nesporna činjenica da sigurnost ( o kvalitetu iste se može raspravljati) košta. Ukoliko se pozabavimo direktnim troškovima koje zahtjeva članstvo u NATO alijansi, odmah uočavamo da je „članarina“ koja se plaća u zajednički NATO budžet nešto manja od 0,5 % državnog budžeta ( u slučaju BiH, koja je složena država sa poprilično skromnim državnim budžetom, u slučaju njenog ulaska u NATO vjerovatno bi se pronašao model koji bi značio da se u zajednički NATO budžet, prema trenutnim ekonomskim parametrima, uplaćuje nešto manje od 10 miliona evra, a iznos je dobijen komparacijom sa zemljama koje su skoro ušle u NATO). Potom su tu troškovi civilnog i vojnog predstavništva u sjedištu alijanse, koji obuhvataju plate i sve povezane troškove osoblja koje predstavlja zemlju unutar NATO struktura (u slučaju BiH pretpostavka je da bi tu bilo maksimalno 80 ljudi, a njihove plate i sve druge troškove obezbjeđuje sama BiH, i one su jednake platama predstavnika drugih zemalja). I treće, tu su i troškovi vojnih misija koje NATO savez ima širom svijeta. Svaka zemlja-članica šalje određen kontigent vojnika u pojedinu misiju, i snosi troškove tog kontinente. Prema procjenama koje važe za zemlje u okruženju (Hrvatska, Albanija) BiH bi, ukoliko pristupi NATO savezu, u roku od oko pet godina po priključenju mogla da u ovu svrhu troši i oko 100 miliona evra godišnje (mada, to zavisi od koncepta vojnog angažmana u NATO-u). Naravno, stoji i pomenuta obaveza da se zemlje- članice redovno prilagođavaju vojno-tehničkim, infrastrukturnim i svim drugim promjenama koje se odnose na samu strategiju i ciljeve Alijanse. Ovi troškovi su takođe veoma značajni.

Iako su ovo cifre od kojih se zavrti u glavi, treba istaći da je budžet Ministarstva odbrane BiH blizu 350 miliona KM, i da ta cifra nije predaleko od 500 miliona KM, koliko je otprilike 2% od društvenog bruto proizvoda BiH, koji je u 2008. godini bio procjenjen na negdje oko 25 milijardi KM. Dakle, Republika Srpska i BiH već sada izdvajaju u namjenu odbrane sredstva koja su otprilike na nivou onoga što traži NATO, makar u prvoj fazi. Svakako da bi ta sredstva godinama rasla, naravno u skladu sa rastom BDP. Ovdje treba istaći da pristupanje NATO savezu znači u dobrom dijelu koncipiranje privrednog sistema na način da se iskoristi činjenica da ogromna sredstva odlaze u izgradnju vojnih kapaciteta, te da tu postoji šansa za ekonomski razvoj, pogotovo kada se ima u vidu i činjenica da u zemljama koje pristupe NATO savezu po pravilu dolazi do povećanja stranih investicija.

O različitim aspektima (ne)pristupanja Alijansi mogu se napisati čitave knjige. Ovo bi za početak bio jedan doprinos debati oko dileme „NATO- da ili ne“. Nažalost, dobrog rješenja za Republiku Srpsku povodom ovog pitanja- nema. Postoje samo loša, i manje loša rješenja i odgovori. Ne treba se zavaravati da ovom problemu valja pristupiti na naš tradicionalan način- pustiti da vrijeme prođe i ne učiniti ništa- u tom slučaju, konsekvence će biti ozbiljne i dugoročne.

*Napomena: Tekst je napisan 2008. godine

Komentari
Twitter
Anketa

Smatrate li da je bolje raditi u privatnom ili u javnom sektoru?

Rezultati ankete
Blog