Inspiracija za pisanje ovog teksta došla je od sinoćnje rasprave na Tviteru, da li djeci zaista treba nova torba za početak nove školske godine, svake godine. Nove patike, kompletna nova garderoba, nove knjige, sve zbirke zadataka, mobilni telefon, tablet ... (nastavi niz).

Moj stav, kao roditelja i kao čovjeka je da ne treba. Čvrsto vjerujem i svoje dijete odgajam uz misao da djetetu treba ljubav, neopodjeljena pažnja i kvalitetno vrijeme s roditeljima. Da se razumijemo, nemam ništa protiv da svaki roditelj svom djetetu priušti poneku novu, potrebnu stvar ili igračku. Radi se o tom, da isto tako vjerujem da su roditelji najčešće ti koji brinu o tom šta ima/nema njihovo dijete a šta druga djeca imaju ili nemaju. Apsurd  je da se iz velike roditeljske ljubavi rodio veliki konzumerizam. Otkud dolazi potreba da svog šestogodišnjaka pred školu opremite sa skupom torbom, pernicom i kompletno novom garderobom? Da li stvarno mislite da je tom 'klinji' (ili klinki) važno u kakvim patikama će prvi dan u školu. Male nožice se tresu iz potpuno drugih razloga, uzbuđenje, trema, nepogrešiva dječija intuicija da „od danas ništa neće biti isto“, ponos i očekivanja. Treba mu vaša podrška, ohrabrujući pogled, umirenje, da mu šapnete „sve će biti u redu“ i biće. Da li se ikad iko sjeća kakvu torbu je nosio prvi dan u školi, ili kasnije u toku školovanja? Ne vjerujem, a vi me ispravite.

Ne dovodim u pitanje različite tipove roditeljstva, svako ima pravo da svoje dijete odgaja u skladu s onim u šta vjeruje, u skladu sa svojim mogućnostima i željama. Dovodim u pitanje potrebu da se djeca navikavaju da bez trunke truda dobiju šta žele, kad požele i koliko god da požele. Nije do djece, do odgoja je. Odgajajući djecu da misle kako se novim lijepim stvarima kupuje tuđa naklonost, pažnja i zasluge, odgajate buduće depresivce i neprilagođene članove ovog društva. Niste zadovoljni vi, a ni vaši mališani. Začarani krug nezadovoljstva se vrti, i boom prođe 18 godina, a vaša „beba“ se dere na vas i otima vam poslednjih 10 maraka iz novčanika. Karikiram, ali svi znamo takve primjere iz života.

Moje dijete dobija jedne sandale po sezoni, nove patike kad mu izraste noga, i onoliko trenerki, hlača i majica s koliko je moguće održavati dvoipogodišnjaka čistim i urednim. Isto je i s igračkama. Ne ide sa mnom u prodavnicu, a kad ide ništa ne traži. Sklanja svoje igračke i jede isključivo za stolom u trpezariji. Dobija knjige i slikovnice i sluša priče od kad je imao četiri mjeseca. Spava i jede kad je vrijeme, a ne kad on to hoće. Zašto? Zato jer svijet tako funkcioniše, jer želimo da mu usadimo naviku reda i svijest da se nagrade ne zovu nagrade bez veze. Ljubav, pažnju i svo raspoloživo vrijeme zaposlenih roditelja dobija u neograničenim količinama kad god i koliko god želi.

Ne držim 'slovo' nikom, da se razumijemo. Želim da vas podstaknem da svaki dan razmislimo o tome kakav primjer dajemo svojoj djeci, i u kakve ljude želimo da odrastu. Žrtve vremena u kom žive, ili nezavisne individue koje će razmišljati svojom glavom i moći da prepoznaju brojne 'zamke' koje savremeni život svaki dan postavlja. Osnovno je da budu srećni, istinski i potpuno, s onim što imaju, kako mogu biti srećni jedino ljudi koji su istinski voljeni i grljeni u djetinjstvu. Želim vam srećan početak nove školske godine.