Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Trke Ognjene, trke Milorade

Likovi ove priče:

Lujo - čoban sa Manjače koji mašta da promijeni pol i postane žena.

Jablan – Vo, Lujov kućni ljubimac koji se bolje hrani od prosječnog penzionera u Republici Srpskoj.

Mile - kandidat za predsjednika Republike Srpske.

Ognjen - kandidat za predsjednika Republike Srpske.

Gavranović - gradonačelnik Banjaluke.

Ćana - pjevačica i kreatorka javnog mnjenja u Republici Srpskoj.

Odavno se uhvatio sumrak.

U strnjištu ispod sela u jednoj zabrdici skupio se Lujo sav pod haljinicu. Samo mu viri pjegavo lice s krupnim, grahorastim očima i nekoliko pramičaka žućkaste kose, rasute po čelu. Volio bi da sutra može u haljinici da prošeta na zboru u Stričićima, ali zna da je to opasno jer niko ne razumije muškarce koji vole da se oblače u haljinice. Tako je bilo za vrijeme Austrougarske, tako je i danas. 

Pred njim na nekoliko koraka pase Jablan.

“Samo šjutra! “ trže se Lujo kao iza sna, pogleda ima li u okolini neko svešteno lice i kada vidje da je sam, zbaci sa sebe haljinicu, a oči mu sijevnuše od uzbuđenja.

Ustade, priđe baku, pa ga stade milovati, maziti i tepati mu:

“Dobro se ti, Jabo, narucaj. Rucaj, bate, koliko ti dusa podnosi... Samo šjutra! Rođeni moj, mili moj, dragi Moj Jabo, samo šjutra!”

Sutra je zbor na Manjači i dolazi Ćana,  Lujo priča volu. Jablan ravnodušno gleda mladića svojim telećim pogledom dok repom tjera dosadne muve i pasao travu. Zna Lujo da Ćana nije neka pjevačica, ali Ćana je ono što on oduvjek želi da bude, muškarac u tijelu žene.

Ćana je kemp, Ćana je vamp, Ćana će sutra da presudi ko će pobijediti na izborima u oktobru 2014. godine!

Sjutra je veliki dan za Stričiće, dolaze Ognjen i Milorad. U Stričićima već odavno bukti, plamti želja: da se  jing i jang, dobro i zlo, svjetlo i tama, vatra i voda, suoče.

Preklinjali su Gavranovića da im ispuni želju. I stariji su ljudi molili gradonačelnika.

“Ma, ljudi moji, nije to tako lako — Predsjednik je to!”

“Svanulo već!” protegnu se Lujo, protrlja oči i pogleda oko sebe. “Jabo, brate, što me nijesi probudio?” Jablan je rano, vrlo rano ustao i dobro se napasao. Drago bijaše Luji kad vidje kako su u Jablana trbusi zabrekli. Bolje ga je hranio nego Republika Srpska svoje penzionere.

“E, kad si se tako, bate, narucao, eto ti pa malo 'nako zasladi!”,  veli veselo Lujo, pa baci pred baka nekoliko Bonžiti. Tužno skinu Lujo haljinicu, obuče donji dio trenerke u koju utrpa košulju i obu stare cipele.

Jablan pojede Bonžite i popi tri Red Bula. Krenuše pod šator u kojem je pjevala Ćana.

Lujo ide zamišljeno za Jablanom. Udubio se u misli, ne čuje on te galame, tog života koji se oko njega širi. On misli o Ćani, Ognjenu i Miloradu.

“Manite se, ljudi, prazna razgovora! Na stranu djeca i žene!”,  viknu gradonačelnik oštro, gotovo zvanično. Dovedite kandidate pod šator!”

Izvedoše ih. Opkoli svijet sa svih strana. Kandidati zategoše kravate, kao da se upoznaju.

“Trke, Ognjene! Trke, Milorade!” čulo se iz mase.

I jedan i drugi stadoše obećavati, pjevati, zanositi se, rebriti, dok silno ne grunuše sa nepotizmom i korupcijom jedan na drugoga. Stoji prasak, lom! Zemlja se kruni, ugiba pod njima.

Ćana drhće, strijepi. Svaki joj se živac razigrao. Izbečila krupne, grahoraste oči, ne trepće. Svaki pokret prati; svaki udar odjekne u razigranom srcu. 

A onda Ćana uze mikrofon ….

U šatoru nasta muk, svi čekaju da proglasi pobjednika… Ona pozdravi rukovodstvo SDS-a i njihovog predsjedničkog kandidata Ognjena Tadića i zapjeva “Vidovdan”.

Erupcija oduševljenja preplavi šator, Stričiće, Manjaču, Republiku Srpsku i nastupi pravo, istinsko narodno veselje.

Luju su suze tekle niz lice, ne zbog Ognjena ili Milorada, on je apolitičan, već zbog Ćane, i po ko zna koji put obeća sebi da će na sljedeći zbor doći kao ONA, a ne ON. 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog