Cara Dara

Što nisi unuk – omalovažavanje ili podsticaj od malih nogu?

Kad sam bila mala (nije uopšte neka idila u pitanju već čisti diskriminatorni događaj), znala sam dosta vremena provoditi sa đedom. To je onaj đed od ONE babe, na kojoj se uglavnom bapske priče i zasnivaju. Kako je đed imao svoje carstvo zvano garaža, logično je da sam se i ja tu motala. Nisam bila smetalo. Jok. Obično sam pomagala đedu.

U uzrastu kad sam, ne sjedeći već polunaslonjena na sic zbog ravnoteže, mogla dohvatiti papučice gasa i kvačila, uznapredovala sam do  “daj gas- koči” šegrta. Mislim da sam imala jedva pet godina kad sam dobila tu titulu. Kombi nad kanalom za popravljanje, đed u kanalu i onda diriguje.

“Daj gas! Gas! Gas! Doooobro.”

Meni je to bilo baš zanimljivo, a i đed se nije bunio. Jedino što je znao reći tad a i kasnije, npr. kad bih sa njim krpila gumu od bicikla, je:

Što nisi unuk!?

Nije to bilo ni osuđujuće, niti pretjerano onesposobljavajuće jer je đed uvijek govorio da sam sposobna ali kao da to što nisam unuk nedostaje pa da budem baš potaman.

Pa šta mi fali ovako?

Pitala sam to od malih nogu, potpuno ne shvatajući o čemu to đed priča. Nekad sam se osjećala posebno jer takva “falična” mogu sve što i tamo neki unuk, a nekad ljuto jer đed tu nešto izmišlja i skrnavi moje postojanje onakvo kakve jeste.

Đeda nema, a ja se ponekad upitam da li bih bila bolja da sam unuk.

Naravno da ne bih. Ovako sam baš savršena i premoguća.

Međutim. Kroz godine mi postaje jasnije šta je to đed htio reći. Nije on žalio što ja nisam unuk, već mi se čini da je kroz svoj neki kockasti, iz sela pored Mrkonjića svijet, nazirao da bi mi život bio mnogo lakši i jednostavniji da sam taj unuk. I vjerovatno  bi bio u pravu…da nije bilo babe.

Baba je bila feministkinja a da to nije znala. Pod uticajem sredine i vjerovatno iskustva, znale su se i njoj omaći rečenice, ne baš poput đedovih ali u stilu.

Jebem ti žensko! Uvijek, da prostiš, najebe.

I slično. Međutim, poruka koju je meni baba slala je često bila u razilaženju od ove rečenice. Baba bi rijetko na*ebala. Kao svoj najveći životni promašaj gdje je naje*bala, a koji je često pominjala, je bio događaj kad je ona bila školarka.

Pričala je kako su poslije onog rata kod njene matere dolazili ljudi iz opštine da je vode na školovanje jer je bila dobar đak. Njena mati to nije dozvolila jer “šta će curi škola, ona se treba udati”. Mislim da joj baba nikad nije oprostila i da se možda čak iz revolta, udala prilično kasno za ona vremena, negdje oko dvadesetpete. Čak je često znala reći za svoju braću kako su protraćili svoju šansu, kako tu školu nisu iskoristili kako treba i kako bi ona to bolje. Ja joj vjerujem.

Iako ju je, odustajem od babinog rječnika pa ću reći “razvlačilo” uzduž i popreko, baba je uvijek imala ono nešto što ni danas nema većina žena – stav da ona to zaslužuje. Nije ovo Loreal izmislio, već moja baba, nek’ se zna. Baba je smatrala da ima pravo na dosta toga uprkos tome što je žena, a priznaćete nema puno takvih baba, rođenih i odraslih u doba kad ženi nije bilo nimalo lako. U skladu sa svojom životnom filozofijom, meni je nebrojeno puta znala reći, valjda baš zbog svog slučaja:

Uči, dijete, školu. Bez škole si niko i ništa.

Nije udaju smatrala relevantnom za život jedne žene. Nije je ni omalovažavala ali se znao red – prvo škola pa onda šta ti hoćeš.

Eto,  tako su vam govorili moji baba i đed. Ne znam kakva bih ispala da nije bilo ovih rečenica ali vjerujem da su odradili dobar dio u mom oblikovanju.

Ovo pišem zbog nekih drugih baba i djedova, onih koji olako shvataju svoj zadatak i možda omalovažavaju i umanjuju svoju ulogu u vaspitanju.

Babe i dede, vi koji na male glave nekad ostavite više utiska nego roditelji, pazite šta govorite djeci. Sve to oni zapamte.

Eh, da, ne dadoh odgovor na ovo pitanje iz naslova – mislim da je u mom slučaju bio podsticaj ali tanka je granica.

izvor: karadara.net

Komentari
Twitter
Anketa

Da li razmišljate o odlasku iz BiH u narednih godinu dana?

Rezultati ankete
Blog