Cara Dara

Šta radimo da (ne) zadržimo posao?

Ček’, ček’ vi sa Biroa prije nego što provjerite šta ima na plafonu metodom prevrtanja očiju.

Idemo polako.

Scena 1
Bebo i ja neki dan u kafiću/igraonici u jednom tržnom centru. Meni stomak do zuba, a Bebo još nema tri godine, što znači da ne hoda već dubi na glavi. Naručili sladoled za njega (i malo za mene) i kafu za mene. Dolazi konobar donosi naručeno. Pitam ga možemo li dobiti salvetu, na šta on pokazuje prstom i govori kako imaju salvete u drugom dijelu kafane, brišući mokrim truleksom sto. Ja se zahvalim. On donosi piće za sto pored mene.

Šta ne štima ovdje?

Nisam beter kojem se ne da ustati i otići po salvetu. Da nisam trudna ili da sam sama, vjerovatno ga ne bih ni pitala već bih odgegala sama po nju. Poenta je da sam 9. mjesec, plus sa Gospodinom-Koji-Hoda-Na-Glavi, što znači i da mi je lako ustati (a tu smo sjeli da odmorimo) morala bih žurnim korakom otići u drugi dio kafane ostavljajući dijete ILI ga vući sa sobom uz dreku jer ga odvajam od upravo pristiglog sladoleda. Brisanje truleksom koji ostavlja mokar sto ne trebam ni komentarisati. Povrh svega, par minuta nakon što sam ga pitala, vratio se donoseći piće za sto pored našeg.

Samo moje opravdanje i obrazloženje zašto mi je konobar trebao donijeti to što sam tražila govori da u startu nije nešto u redu.

Ugostiteljski je objekat. Molim te, ugosti me. Platiću ti, a ako budeš radio svoj posao kako treba, ostaviću ti i bakšiš.

Šta mislite jesam li? Naravno da nisam. Da sam bila neka nadžak-trudnica ili prijateljica vlasnika, vjerovatno se ne bi dobro proveo. Ne govorim ovo iz zlobe već zato što je to realna opcija. Uostalom, do sad ste vjerovatno čuli za “tajne kupce” koji su plaćeni od strane vlasnika da bi provjerili kvalitet usluge svojih zaposlenih. Ponašaš se ovako i letiš. Kasnije ide priča kako je gazda bio luđak i škrtica.

Scena 2
Iznuđavanje bakšiša. Plaćam dvije kafe, a ceh nije okrugla cifra. Dvije konobarice stoje sa novčanicima i nijedna nema da mi vrati kusur. Ne znam da li su smatrale da po pravilu trebaju dobiti napojnicu samo zato što se radi o slastičarnoj u centru grada ili zato što stvarno nisu imale, ali ja im napojnicu nisam dala već su je iznudile.
Mi živimo u Bosni i davanje napojnice nije dio kulture kao što je npr. u Americi gdje se kreću oko 10-20% u odnosu na račun (nisam najbolje upućena u vezi procenata, pa me ispravite). Kod nas koji prednjačimo po nezaposlenosti mislim da je bezobrazno iznuđivati napojnice samo zato što ste sjeli tu.

Ja sam neko ko voli ostaviti koju marku više ako vidim da osoba korektno obavlja svoj posao, ali prisilne radnje poput “nemam sitno” ne prihvatam. Trkni pa razmjeni. Pokaži bar dobru volju, ostaviću ti taj kusur.

Ne glumim ludilo već sam jedno vrijeme i ja radila sa parama i ljudima pa mi nije padalo napamet da stojim pred mušterijom sliježući ramenima i očekujući da ona ide razmjenjivati pare. Višestruko mi se isplatilo nebrojeno puta. Čekanje da mušterija odradi vaš dio posla je kontraproduktivan. To se ne radi i kupac će se sigurno osjećati iskorišteno, ako razmjenjujući pare, čak i ne odustane od kupovine. Uostalom, koliko puta ste se vratili u neku radnju/kafić samo zato što su radnici bili ljubazni i znali svoj posao?

Scena 3
Promoterke na ulazu u tržni centar navaljuju da uzmem neki promotivni materijal. Ljubazno se zahvaljujem jer sam slaba na njih pošto sam i sama nekoliko godina radila promocije. Znam koliko taj posao može biti težak i naporan. Unatoč mom odbijanju, promoterka je “zagrizla” i ne pušta, ide za mnom i jednostavno želi da mi uvali nešto što ja neću. Glumim pokvarenu ploču – zahvaljujem se i ne uzimam.
Posao promotera možda nije najbolji za graditi karijeru ali nikad ne znate. Tamo gdje komunicirate sa puno ljudi, morate imati mjeru, a svejedno nikad ne znate koga možete sresti – budućeg poslodavca ili totalnu budaletinu koja vam može napraviti scenu jer ste mu bili naporni. Ovo pominjem jer kao što rekoh, i ja sam se bavila ovim poslom. Ljudi ne vole navaljivanje i obično ćete sa njim postići kontraefekat. Neću ovdje dijeliti savjete tipa “kako podijeliti sve gratise i prodati što više robe” već ove primjere navodim kao tipične da ljudi neće, ne žele ili jednostavno ne znaju kako da se unaprijede u obavljanju posla.

Šta će sigurno koristiti kojim god poslom da se bavite?

Ono što radiš, radi kako valja jer će ti se dugoročno isplatiti.

Prazna titula ne znači ništa. Vještina je ono što se računa.

Posjećuj edukacije, seminare, stručna predavanja jer to nije “mlaćenje prazne slame” ili “uzimanje para”, iako ima i takvih.

Koristi Internet ako misliš da nemaš vremena i “vremena”.

Raspitaj se kod nekog iskusnijeg.

Gledaj na ovo sve kao na sopstveno usavršavanje i ulaganje u sebe, rezultata će sigurno biti.

Znam da postoje gazde koji ne isplaćuju plate i koji prijavljuju samo na probni rad ali nisu SVI baš prolupali, nekom je stalo da dobro radi posao i opstane. Ako postanete vrijedni i cijenjeni u onom što radite posla će uvijek biti.

U slučaju da sam do sad bila nejasna, evo primjera.

Uvijek ću ići za svojom frizerkom gdje god da radi jer zna svoj posao – zna kako da mi smuti farbu, požuri se kad ja žurim, zna kakvu frizuru volim, poštuje i mene i moje vrijeme. Ne želim je mijenjati. Simple as that. Za nju termin “nezaposlenost” ne postoji.

Zasuči rukave i uposli mozak ako ti je stalo. Ne može ni sve preko štele.

I na kraju, što reče moja mati danas:

“Ovaj izlog je previše prljav za tako skupu prodavnicu.”

preuzeto sa: karadara.net

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog