Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

U potrazi za kandidatom 2.0

Uvijek glasam na izborima, ne zato što je to moja dužnost već zato što je to moje pravo. Naravno, trudim se da svoj glas dam ljudima za koje mislim da me neće iznevjeriti, postiditi i za koje vjerujem da će moći nešto da urade.

Ali ko glasa taj i griješi.

Elem, na predstojećim izborima odlučio sam da glasam za osobe, a ne za političke partije. Ovo je civilizacijski iskorak u BiH, jer kod nas obično kada nemaš za koga da glasaš ili napraviš svoju partiju ili postaneš „crna materija“ apstinencije. Pošto sam trenutno stambeno zbrinut i pošto imam pristojna primanja odlučio sam da ne pravim svoju partiju već da se posvetim odgajanju i vaspitavanju djece te kao cinik Diogen počeh na „otvorenim listama“ tražiti svoga čovjeka među kandidatima političkih partija.

Umjesto svijeće htio sam koristiti stranačke portale, ali sam na kraju završio sa flajerima, Guglom i društvenim mrežama.

Prvo sam pokušao da vidim ko se sve to kandidovao na ovim izborima i krenuo sam da posjećujem stranačke portale i gle čuda, na portalima SNSD, SDS, PDP, SDP BiH, Demokratske fronte, HDZ BiH, Socijalističke partije nema nigdje, ili su vješto sakrivena, imena kandidata na predstojećim izborima. Spisak kandidata sam pronašao samo kod SBB i SDA dok je HDZ 1990 svoje kandidate predstavio kroz neke izjave i fotografije. Dominiraju lideri stranaka i šalju nam poruku da će i nastaviti sa dominacijom kao i do sada.

Nema mi druge i ja u centar grada da pokupim promotivni materijal sa stranačkih štandova.

Na osnovu lista kandidata koje sam dobio na papiru možemo da vidimo da postoje dvije vrste kandidata: oni koji su toliko dugo u politici da su „dojadili i Bogu i narodu“, i za koje ne bih glasao ni da mi ponude Ajfon 6- icu, a ne zaposlenu, solidarni i jednistvenu Republiku Srpsku ili narod, i oni za koje nikad nisam čuo.

Razgledam njihove fotografije u nadi da ću možda neko lice da prepoznam i shvatam da i one koje poznajem ne prepoznajem zbog zloupotrebe fotošopa u predizborne svrhe. Zapitah se ako ovako lažu sa fotošopom kako da im vjerujem kad govore?

Naravno, pročitam ja njihove skraćene biografije i vidim da im je najveći uspjeh u životu završen fakultet, par djece i učešće u ratu. Ipak, to je nedovoljno da bi dobili moj glas. Uvijek imam dilemu kako da glasam za sve te stručnjake i kandidate jer oni su mnogo potrebniji medicini, elektrotehnici, prehrambenoj industriji nego domaćoj demokratiji.

Moj budući narodni poslanik  je pošten, obrazovan i uljudan, valjda se to podrazumijeva u civilizovanom svijetu i ne treba se posebno isticati, ali prije svega mora da bude aktivan u svojoj političkoj partiji, mjesnoj zajednici ili bilo gdje drugo. Njegov minuli aktivistički rad mi govori o njegovom sistemu vrijednosti, odlučnosti, visprenosti i želji da naše društvo učinim boljim.

E za to sam koristio Gugl.

Metodom slučanog izbora krenam da guglam i shvatam da pred sobom imam vojnike partije koje u svom dosadašnjem angažmanu žele da ostanu anonimni. Njihova imena ili imena ljudi koji se zovu kao oni najčešće se mogu sresti na stranačkim edukacijama i društvenim mrežama. Da li je u pitanju njihova nezainteresovanost da djeluju u javnom prostoru, stranačka disciplina ili ih jednostavno ne vole mediji ne znam ni sam, ali najveći broj ljudi sa stranačkih listi nikada u životu nisu ništa uradili vrijedno da bi ih Gugl zapamtio.

Kažem sebi Srđane ne griješi dušu, otiđi na Fejsbuk, pokušaj da ih sagledaš na drugačiji način, kao ljude od krvi i mesa i ne dozvoli da te neki internet pretraživač obmane. Ovo je Bosna, ovo je Hercegovina ljudi se druže, posjećuju i potrudi se još malo.

Na Fejsbuku stanje redovno. Uglavnom dominiraju fotošopirane fotografije, fotografije sa bilborda, fotografije i klipovi sa stranačkih konvencija i promocija, podrška i kisići, hugići i smajlići. Svi prijatelji pružaju podršku i dive se pameti, ljepoti, oratorstvu i svemu ostalom. Naravno, nađe se tu i neko konkretno obećanje, ali ono se ne preispituje, sve je super, sve je kul. Kandidati nemaju nikakve dileme da li je to što predlažu dobro, koliko je dobro i može li se sprovesti. Znaju oni i ko je lopov, izdajica ili budala, ali pozitivna kampanja dominira. Oni ne debatuju, ne obrazlažu svoje stavove, niti ih argumentuju, oni imaju rješenja i  traže naš glas da ih nametnu.

Naravno da sam razočaran, ali ne gubim nadu. Nastavljam potragu za svojim kandidatom, čovjekom kome ću dati svoj glas, ali mislim da treba da batalim internet i krenem sa starom i dobrom metodom, kao i Diogen, svijeća u ruke i  od vrata do vrata.

Komentari
Twitter
Anketa

Колико је старо ваше ауто?

Rezultati ankete
Blog