Marko Knežević

Porodične firme između stubova razvoja i dna

Na samom početku moram naglasiti da u porodične firme ne spadaju tajkunske porodične imperije nastale u periodu tranzicije, niti porodice političara u biznisu, to su neke druge, vjerovatno i teže teme.

U zadnje vrijeme smo bombardovani projektima vezanim za porodične firme, a meni uši veoma cijepa da čujem da su takve firme stubovi razvoja ekonomije. E jadna nam ekonomija onda. Porodične firme su ogromnom većinom mala privredna društva, skromnih budžeta, sa teškim pristupom obrtnim sredstvima, lako ranjiva i predstavljaju kariku u lancu. Lanac zatežu veliki i jaki, a ranjiva karika prva puca. Ipak, nesporno je da takva čine oko 90% privrednih društava u Republici Srpskoj (mala privredna društva čine 95%).

Šta to sprečava razvoj porodičnih firmi? Ili šta ne sprečava? Konkurentnost porodičnih firmi u odnosu na korporacije (prvenstveno inostrane) je zanemariva, a sa istima je teško uspostaviti partnerski odnos na realnim osnovama, jer korporacije su tu da iskoriste maksimum od malog privrednika i na njegovu prvu slabost će odgovoriti puštanjem niz vodu. Neće ih zanimati ni njegovi krediti uloženi u proizvodni proces, ni njegove obaveze prema radnicima i državi. Oni idu dalje i traže sljedećeg.

Domaće privredno zakonodavstvo uglavnom ostavlja prostor za mahinacije onima kojima je mahinacija cilj. Nema privrednika koji se nije sreo sa tašna-mašna firmom i velikim projektima, a kada veliki projekti dođu na naplatu, ni tašne ni mašne, firma u stečaju, imovine nema, a vlasnik vozi limuzinu, otvara novu, baš sa tim prefiksom „nova“, jednim drugačijim slovom ili nekom drugom izmjenom i kreće u mahinacije iz početka.

Da ne bi bilo zabune, nisu privrednici cvjećke, jer u svakom žitu kukolja ima. U privredi baš mnogo. To sprečava kvalitetno organizovanje onih koji su pošteni i koji bi se kvalitetno borili za interes zdrave privrede. Tu su sitni interesi, što lični, što politički, što neke stare obaveze, a tu je uvijek i sveprisutna „nek i komšiji crkne krava“.

Smatram da porodične firme nisu nosilac razvoja ekonomije. To moraju biti veliki sistemi, veliki ali i pošteni. Sistemi koji će riješti problem ogromne nezaposlenosti i neće cijediti resurse, što ljudske, što prirodne, već se prema njima odnositi domaćinski. Dolazak ili stvaranje takvih sistema je više stvar politike, a ne ekonomije, ali između stubova koje bi takvi graditelji postavili, porodične firme bi kvalitetno sazidale čvrst zid koji se ne ruši kao kula od karata, što je sa porodičnim firmama sada slučaj.

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog