Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Demistifikacija inspiracije

Prije neki dan je u okviru obilježavanja 39. godina rada Univerziteta u Banjoj Luci služen parastos i položeni su vijenci na spomen-ploču studentima i radnicima Univerziteta, koji su, kao pripadnici Vojske Republike Srpske poginuli u proteklom ratu, koji je ministar Mutabdžija opisao ovom svojom izjavom:

„Svi mi treba da se zapitamo šta tjera mladog čovjeka i gdje pronalazi inspiraciju i snagu da bude dio jedinica spremnih da za svoju otadžbinu daju sve, pa i same živote.“

Ministre Mutabdžija, pokušaću da demistifikujem Vaše pitanje i pokušam da odgovorim  šta je studente i profesore „inspirisalo i motivisalo“ da ratuju i ginu:

  1. Patriotizam koji je probuđen brutalnim nacionalizmom.
  2. Osveta Srba za sva stradanja od Turaka do Nezavisne Države Hrvatske.
  3. Mladalački avanturizam i idealistički pogled na rat.
  4. Psihopatija kao crta ličnosti.
  5. Sistematsko širenje straha od balija i ustaša.
  6. Sistematsko širenje mržnje prema balijama i ustašama.
  7. Sistematska propaganda tj. „ispiranje mozga“ kojem su bili izloženi 24 sata od 1992 do 1995. godine.
  8. Pritisak na roditelje i porodicu od stane neformalnih i formalnih centara moći i etiketiranje najbližih epitetima izdajnik, komunjare, sektaši i sl. 
  9. Prijetnje od strane vlasti da će porodice  svih koji izbjegavaju vojnu obavezu biti kažnjene i prezrene.
  10. Mobilizacija planska i selektivna.
  11. Vojna policija efikasna.
  12. Paravojne jedinice brutalne.  
  13. Nemanje drugih mogućnosti da se od ratovanja pobjegne.
  14. Nemanje štele da se mobilizacija izbjegne.
  15. Formiranje „Studentske brigade“ od strane vlasti Republike Srpske.

Eto, ministre Mutabdžija, ovo je „inspirisalo i motivisalo” te mlade ljude da idu u rat, da ubijaju i budu ubijeni (njih 87), da sakate i da budu osakaćeni.  Nema tu mnogo uzvišenih ideala, jer za ratovanje ne treba inspiracija i motivacija, nije to poezija moj ministre. Sve je stvar organizacije. Mnogo je više bespogovorne poslušnosti, bezuslovnog povjerenja u političare i vlast,  straha i prisile.

I tako na sve tri strane. Banalno, zar ne?

Komentari
Twitter
Anketa

Da li je opozicija u Srpskoj trebala učestvovati na mitingu u Banjoj Luci ili nije?

Rezultati ankete
Blog