Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Odgovor Harisu Jusufoviću-zašto Srbi i Bošnjaci šute o zločinima počinjenim u njihovo ime?

Haris Jusufović je nedavno prvo svojim blogom „Hoću istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu“, a potom i intervjuom „Možete šerovati i diviti se `mojoj hrabrosti`, ali i vi treba da progovorite“ ne samo progovorio o svojevrsnoj tabu-temi kad je javnost u Sarajevu i bošnjačkoj javnosti u pitanju, nego je na neki način takođe i bacio rukavice u lice onima koji, kako on to kaže, čine ona dva ili tri odsto ljudi u Republici Srpskoj koji ne prihvataju da budu dio jedne učmale mase koja prihvata dogme servirane od strane svoje nacionalne pseudoelite. Haris razmišlja normalno i logično: `potrebno je da progovori savjest društva u svim nacionalnim grupama u Bosni i Hercegovini kako bi se stvorila šansa za istinsko pomirenje naroda, novi početak i bolju budućnost od tragično krvave i nesrećne prošlosti`.

No, kao što je i sam Haris primjetio, nekako je malo te savjesti, i to na svim stranama. Zašto Srbi i Bošnjaci ćute? To je ključno pitanje i u odgovoru na isto, vrlo vjerovatno, možda leži i razlog svih naših nesreća. I koliko god da se to pitanje činilo teškim, koliko god mislili da su potrebne bogznakakve analize i stručnjaci da bi se na isto odgovorilo, to zapravo nije slučaj. Stvari su mnogo jednostavnije.

Najkraće rečeno, srbi i bošnjaci ćute jer se plaše da riječima i istinom razore ono za šta misle da su im kolektivni identiteti.

O čemu je u stvari riječ? Kvazi-elite kod Bošnjaka, Srba i svih ostalih balkanskih naroda su u jednom istorijskom trenutku, a koji je nastupio u trenutku raspada Otomanske imperije, pod direktnim uticajem počele da izgrađuju nove nacionalne identitete svojim narodima a na osnovama mržnje prema drugim balkanskim narodima i negaciji uopšte prava postojanja svim drugim balkanskim etnicitetima. Velike evropske sile su se plašile da će po padu Otomanske imperije na Balkanu biti stvorena snažna, ekonomski stabilna i demografski ekspanzivna država južnih Slovena a koja bi zauzimala najznačajniji geopolitički evropski prostor. Takva država, koja bi danas da nije bilo međusobnih klanja i razaranja imala preko 60 miliona ljudi, i koju bi činile Bugarska, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija, a vjerovatno u čvrstom savezu sa Rumunijom i Grčkom, bila bi ne samo nezaobilazan međunarodni faktor nego i jedna od ključnih evropskih poluga. I ne samo to: takva višenacionalna zajednica u kojoj bi u miru i saradnji koegzistirale različite vjerske i etničke grupe bila bi zapravo preteča današnje ujedinjene Evrope, odnosno predstavljala bi istinski civilizacijski iskorak u vremenu kad su Evropa i svijet hrlili bezglavo u svjetske ratove.

No, baš zbog svog ogromnog potencijala ideja ujedinjenog Balkana i ujedinjenih balkanskih nacija morala je biti trajno kompromitovana i razorena, a njeni pobornici fizički likvidirani. Prvi koji je ne samo planirao nego i radio na ujedinjenju balkanskih naroda-srpski knez Mihajlo Obrenović, ubijen je nemilosrdno i surovo a počinioci atentata nikad nisu otkriveni. Ista sudbina zadesila je i kralja Aleksandra Karađorđevića Ujedinitelja. Smrt ili personalna diskreditacija pratila je istaknute pojedince i u drugim balkanskim narodima koji su se zalagali za ujedinjeni Balkan. Cilj velikih sila bio je jasan: po svaku cijenu spriječiti saradnju balkanskih naroda, držati ih zarobljene u međusobnim mržnjama i manipulisati njihovim neznanjima, materijalnom zaostalošću i atavističkim strahovima.

Da bi taj cilj bio postignut balkanski narodi su morali biti trajno posvađani, a mržnja i zlo su morali biti najčvršća veza među njima. Najbolji način za takvo nešto bila je izgradnja nacionalnih pseudoelita kod svih balkanskih naroda, uključujući i Srbe i Bošnjake, koje bi identitete svojih naroda u vremenu izgradnje nacionalnih država gradile na osporavanju identiteta drugih balkanskih naroda. To je bio najefikasniji metod ne samo permanentne svađe i mržnje među balkanskim nacionalnim grupama, nego i siguran način njihovog konstantnog rata i zločina koje bi činili jedni drugima. I to je potpuno logično, budući da je stara istina da se najviše mrze oni koji su najsličniji. Između južnih Slovena postoji malo razlika i mnoštvo identičnosti i baš zato je nekome napolju bilo potrebno da se balkanski narodi zamrze zbog tih razlika i da te razlike postanu razlog međusobnog klanja. Jer, ako nacionalne pseudoelite insistiraju na „vječnoj misiji i istorijskom kontinuitetu i samosvojnosti“ bugarske, srpske, bošnjačke ili hrvatske nacije, onda je logično da im je potrebno da snažno naglašavaju razlike prema drugim balkanskim narodima, dok je sam termin `Balkan` kompromitovan i svi balkanski narodi odnosno njihove „elite“ neprestano pokušavaju da svoje etnicitete nasilno i neprirodno sklone s tog istog Balkana s kojeg opet nikako fizički niti duhovno ne mogu da mrdnu ni pedlja.

E sad, ako je osnova srpskog ili bošnjačkog identiteta i nacionalne samosvojnosti negacija onog Drugog, onda je zločin prirodno sredstvo realizacije `nacionalne misije`. Jer, samo pomoću zločina, istrebljenja ili etničkog čišćenja možete da stvorite ne samo homogenu teritoriju, nego i jednoobraznu, monolitnu i totalitarnu kulturu kao ključni preduslov duhovne zarobljenosti ljudi koji čine etničku grupu. Konsekventno, samo duhovno osiromašene i porobljene ljude možete držati u konstantnoj intelektualnoj i etičkoj defanzivi, odnosno, jednostavnije rečeno, samo na taj način možete trajno manipulisati većim brojem ljudi i koristiti ih kao puko topovsko meso za realizaciju ciljeva onih koji misle da imaju pravo da raspolažu životima i sudbinama drugih, a pogotovo onih za koje smatraju da su u rangu divljaka i primitivaca, a što je oduvijek bila prva impresija mnogih centara moći kad su balkanski narodi u pitanju.

Tu dolazimo do konačnog odgovora na Harisovo pitanje: zašto Bošnjaci i Srbi ćute. Pa ćute zato jer se plaše da priznaju sami sebi da priznaju da ih preko stotinu godina vode oni koji smatraju da je legitimno `istrijebiti sjeme` onima drugima da biste opstali kao Srbi ili kao Bošnjaci. I Srbi i Bošnjaci osjećaju da ovi drugi imaju u svojoj samoj nacionalnoj osnovi plan da zatru ove prve, i obrnuto. I koji god njihov nacionalni dokument da se čita, od Islamske deklaracije do neke deklaracije srpskih poslanika u skupštini BiH neposredno pred izbijanje rata, svim tim papirima je zajedničko da su bazirani na strahovima od Drugog i Drugačijeg, te da jedino rješenje vide u divljačkom potiranju tog Drugog i Drugačijeg.

I zato, Srbi i Bošnjaci se plaše da će, ako progovore, prestati da budu Srbima i Bošnjacima. Ako javno kažeš da je Srebrenica ili Tomašica odvratan varvarski zločin, pa da li ćeš ostati Srbinom, da li ćeš postati nekakvim bezličnim evropejcem kojeg svako ima pravo pljunuti u Banjoj Luci. Odnosno, ako se gnušaš zločina na Kazanima, svjestan si da rizikuješ da te tvoja okolina proglasi velikosrpskim i četničkim agentom koji, gle čuda, legitimiše Srebrenicu. Jer, nacionalne pseudoelite koje zapravo drže svoje narode u stanju hronične zaostalosti, bijede i ropstva pred stranim centrima moći, bilo da su ovi u Berlinu, Moskvi, Ankari, Vašingtonu ili Vatikanu, opravdavaju vazda jedne zločine onim drugima, i tako u krug. A logika je jasna: da zločin i mržnja nikad ne prestanu i da ovaj prostor vječno ostane samo igračka u međusobnim odnosima velikih sila.

Kako izaći iz tog začaranog kola mržnje i zločina? Da li je to uopšte moguće? Jeste, ako je zaista tačna ona Harisova brojka od dva ili tri odsto savjesnih. To je sasvim dobra polazna osnova. A nije niti istina da je na drugoj strani svih 97% nesavjesnih i zlih. Većina na drugoj strani je samo uplašena i izmanipulisana. Svaki normalan čovjek gnuša se svakog zločina i zla. Naša uopšte ljudska priroda jeste ukaljana grijehom, ali zato nam je data savjest da peremo svoju dušu. Konkretno rješenje jeste da oni najemancipovaniji i duhovno i intelektualno najobdareniji prevale granice među narodima, entitetima i balkanskim državama. Rješenje jeste pomirenje i saradnja svih balkanskih naroda. Rješenje jeste u miru i komunikaciji, kao i uzajamnom poštovanju i afirmaciji onoga što nam je isto i poštovanju onoga što nam je različito.

A u takvom stanju stvari zločin ostane ono što zaista i jeste: nečovječan smrdljivi trag onoga što je najlošije u svakom narodu. Pouka kako ne treba. Opomena da se ne ponovi.

 

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog