Uroš Simeunović

Zašto domaći mljekari nisu u pravu?

Domaći mljekari imaju većinsku podršku javnosti kad su u pitanju njihovi protesti koje ovih dana održavaju na carinskim terminalima širom zemlje. Razlog tome leži u činjenici da ovdje postoji generalna percepcija da je opšte rješenje za sve ekonomske probleme intervencija države, davanje subvencija domaćim proizvođačima i ograničenje uvoza. Međutim, takvo razmišljanje je u samoj svojoj osnovi besmisleno.

Prije svega, krajnji potrošači svih proizvoda, uključujući i mliječne, žele da po najnižoj mogućoj cijeni  kupuju kvalitetnu robu. Sistem subvencija je veoma jednostavan: država uzima novac od poreskih obveznika, uključujući i one koji piju i one koji ne piju mlijeko, te ga potom daje domaćim proizvođačima (u konkretnom slučaju-mljekarima). Ukoliko bi država poslušala mljekare do kraja, to bi značilo da bi se dodatno carinili mliječni proizvodi iz inostranstva i time bi se povećala njihova finalna cijena u našim prodavnicama. Odnosno, plaćali bismo skuplje mlijeko nego što to danas činimo. Prema tome, treba jasno i otvoreno reći da su zahtjevi domaćih mljekara direktno usmjereni protiv našeg džepa.

Isti efekat ima, kao što je već rečeno, i davanje subvencija domaćim mljekarima. Ponovo ćemo morati da im dodatno platimo, istina indirektno, za njihovo mlijeko. E sad, naši mljekari kažu da je mlijeko iz uvoza takođe subvencionisano. Pa šta? Baš me briga što vlade stranih zemalja uzimaju novac od svojih građana da bih ja pio jeftinije mlijeko ili jeo jeftiniji sir. To je njihov, ne moj problem. I volio bih da što više takvih jeftinijih proizvoda uđe na naše tržište, prosto zato što bi mi ostalo više novca na raspolaganju. Prilično jasna i očigledna logika, zar ne?

Postoje još neki veoma važni aspekti u cijeloj ovoj priči. Subvencije i uopšte intervencije države u privredi imaju dugoročno poguban efekat baš po same proizvođače. Kad ih država neprestano pomaže oni postanu potpuno nekonkurentni, neinovativni, tromi, preskupi. Ilustrativan primjer: Novi Zeland je sve do 1985.godine izdvajao ogromna sredstva za subvencionisanje svojih farmera. Uopšte, Novi Zeland je poljoprivredna zemlja koja je živjela i živi od poljoprivredne proizvodnje. No, u jednom trenutku ljudi su uvidjeli da iako daju ogromne subvencije ratarima njihova poljoprivredna proizvodnja uopšte nije konkurentna na regionalnom tržištu. I zato su odlučili da potpuno ukinu subvencije svojim poljoprivrednicima. Kakvi su bili efekti te odluke? Novi Zeland je do te mjere iz 1985. Imao 32 vrste mliječnih proizvoda. 2011. godine bilo je 2200 različitih vrsta mliječnih proizvoda.

Šta se to desilo na Novom Zelandu? Ono što se uvijek dešava kad pustite slobodnom tržištu da radi svoj posao-ljudi su shvatili da od države više nema pomoći, počeli su da rade marljivije, počeli su više da štede i što je najvažnije-postali su inovativniji i fleksibilniji. Danas ratari sa Novog Zelanda izvoze svoje proizvode i na tržišta koja su zaštićena strogim carinskim barijerama, prosto zato jer su im proizvodi u tolikoj mjeri konkurentni, a što znači kvalitetni i jeftini.

Zaključak: domaći poljoprivredni proizvođači, kao i proizvođači uopšte, trebaju prestati da se uzdaju u državu. Od države treba jedino da traže da se skloni iz privrede. Da im uzima manje poreza. Da omogući lakše, brže i jeftinije procedure koje su vezane za biznis. Ključna stvar za našu proizvodnju jeste da se lociraju one aktivnosti i oni proizvodi koji realno mogu da budu konkurentni na regionalnom tržištu. Moramo se okanuti zablude da možemo da proizvodimo sve. To je apsolutno nemoguće, nepotrebno i iracionalno. Treba da proizvodimo samo ono u čemu smo zbilja dobri, odnosno da se fokusiramo na ono što umijemo da radimo.

I da onda radimo baš mnogo.

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog