Milan Grubor

Načelo vođstva

Mudraci neka vode i vladaju, a neuki neka ih slijede. Platon

U osnovi ove ideje jeste ideja da prirodni vladari vladaju a da prirodni robovi robuju. Ko onda treba da vlada državom?

Kada se jednom postavi ovo pitanje, teško je izbjeći odgovor koji bi trebao glasiti: najbolji, najmudriji, rođeni vođa, najbistriji, najsposobniji. Gledajući ove odgovore shvatamo da imamo drugi problem koji glasi: političke vođe nisu uvijek dovoljno dobre i mudre,te nije nimalo lako imati vlast u čiju bi se dobrotu i mudrost mogli bezuslovno pouzdati. Rješenje je u činjenici da od samog početka moramo uzeti u obzir vjerovatnoću loše vladavine i mogućnost pojave najlošijih vođa.

Ako promjenimo polaznu osnovu, tj. uvrstimo u nju i ovu lošu mogućnost, onda pitanje: „Ko treba da vlada državom?“ uzima oblik : „Kako da političke institucije organizujemo tako da loši ili nesposobni vladari ne mogu učiniti previše štete?“

Oni koji zagovaraju pitanje: „Ko treba da vlada državom?“ prećutno pretpostavljaju da je moć u suštini – neograničena. Odnosno, oni shvataju da pojedinac ili neka klasa imaju neograničenu moć sa kojom mogu činiti gotovo sve što im je volja, pa i proširivati svoja ovlaštenja i rušiti zakonske barijere. Konkretno- pobornici ove ideje smatraju da je politička moć suverena. Opšta pretpostavka da je politička moć neograničena nas vodi pitanju :„ Kako toliku moć dati u najbolje ruke?“

Protiv ove teorije o neograničenosti moći postoje ozbiljni argumenti. Nijedna politička moć nikada nije bila neograničena, a sve dok su ljudi humani ne može biti apsolutne i neobuzdane moći. Sve dotle dok jedan čovjek ne može vlastitim rukama skupiti dovoljno tjelesne snage da pokori sve ostale, on će zavisiti o svojim pomagačima. Zato i najmoćniji tiranin zavisi o svojoj tajnoj policiji, o svojim slugama i svojim krvnicima. A to upravo znači da njegova moć, kolika god bila, nije neograničena te da mora činiti ustupke služeći se jednom grupom protiv druge. Očigledno je da postoje i druge političke snage, i druga moć osim njegove i da on može vladati samo ako se posluži tim snagama i ako ih, na neki način, smiri.

Osnovno pitanje koja ova teorija o neograničenosti moći vješto pokušava da izbjegne jeste: „Zar ne trebamo težiti uspostavljanju institucionalnog nadzora nad vladarima stvarajući ravnotežu između njihove i drugih moći?“ To bi smo mogli nazvati kontra teorijom- teorijom ograničavanja i ravnoteže. Ovu teoriju osporavaju sa dva argumenta-prvi- takav nadzor je praktično nemoguć i drugi-ovaj nadzor je neodrživ jer je politička moć suverena.

Da bismo postavili pitanje institucionalnog nadzora nad vladarima, ne moramo pretpostaviti ništa posebno već samo da vlast nije uvijek dobra ni mudra. Gledajući istorijski, vladari su u moralnom i intelektualnom pogledu rijetko kada bili iznad prosjeka, a često ispod njega. Možda bi se u politici onda trebali prihvatiti načela – biti spreman na najgore a raditi sve da se postigne najbolje. Zaista se čini da je suludo na mršavoj nadi temeljiti naša politička očekivanja da će nam poći za rukom da dobijemo vrsne ili makar sposobne vladare.

Kada ovako postavimo stvari javlja se novo pitanje: „Šta ako je volja naroda da ne vlada on (narod)sam, nego tiranin?“ Jer slobodan čovjek, može da se posluži svojom apsolutnom slobodom pa da prvo odbaci sve zakone, pa i samu slobodu te izabere tiranina da vlada narodom (kako je često sugerisao Platon).

Ovaj princip tzv. „paradoksa slobode“ ima pogubno dejstvo na demokratski opredeljene građane jer u srži njihovog političkog djelovanja jeste ideja da se suprostave svakoj vladavini koja nije vladavina većine, pa i novoj tiraniji. Problem nastaje u drugom djelu- isto to načelo ih obavezuje da prihvate svaku odluku koju donese većina.

Rješenje leži u novom uporištu. Više se ne bavimo da li je vladavina većine sama po sebi dobra ili ne, već u uporištu da je tiranija nedostojna. U suštini, ovo uporište počiva na odluci da se tiranija izbjegne i da joj se pruži otpor.

Tako da možemo razlikovati dve vrste vladavine. Prva je ona vlast koja se smjenjuje bez krvoprolića- pomoću opštih izbora- što znači da društvene institucije pružaju građanima sredstva kojima mogu smjeniti vlast, dok društvene tradicije grantuju da vlast ne može lako da uništi te institucije. To je recimo demokratska vlast.

Druga vrsta vlasti je ona koju građani ne mogu smjeniti nikako drugačije nego revolucijom-tj.krvoprolićem. Ovu vrstu možemo da nazovemo diktaturom.

Da sumiram, demokratska vlast stvara politiku koja razvija i štiti političke institucije za izbjegavanje tiranije. Moramo uzeti sa rezervom mogućnost da će takve institucije uspjeti da budu besprekorne i apsolutno pouzdane, kao i garanciju da će politike koje bude provodila demokratska vlast biti pravedne, mudre i dobre. Tako dolazimo na poziciju da prihvatanjem demokratskog načela vlasti podržavamo ideju da je bolje imati lošu politiku u demokratiji nego se prepustiti tiraniji, ma koliko ona bila dobronamjerna ili mudra.

Prihvatanjem demokratskog načela vlasti, moramo imati na umu da rezultat demokratskog glasanja ne mora da bude ono što je pravo i ispravno. Suština demokratskog načela vlasti jeste da prihvatamo odluku većine kako bi demokratske institucije mogle funkcionisati, te da se osjećamo slobodnim da se demokratskim sredstvima borimo protiv te odluke i da je nastojimo promjeniti.

Nužno je fokus pomjeriti sa personalnih pitanja na institucionalni nivo jer je svaka dugoročna politika institucionalna. Naime, institucionalni problemi se ne zamjenjuju problemima osoblja , nego se stvaraju novi institucionalni problemi. Kao što izgradnja institucija podrazumjeva važne lične odluke, tako da funkcionisanje i najvažnijih institucija zavisi uvijek u znatnoj mjeri o osobama koje u njima rade. Institucije su kao tvrđave- moraju imati dobru konstrukciju i dobru posadu.

Uzimajući sve u obzir uviđamo da je bespredmetno kriviti demokratiju za političke nedostatke demokratske države jer krivica je u nama, njenim građanima. Demokratske institucije ne mogu usavršiti same sebe. Njihovo poboljšanje je pitanje koje se postavlja uvijek pred osobe a ne pred institucije. Zato kada se političkom problemu pristupa sa pozicije da trebaju vladati najbolji- onda problem budućnosti poprima oblik stvaranja institucija za odabir budućih vođa.

Da se vratimo na početak-Ko zaista treba da vlada državom? Jedino demokratska vladavina pruža institucionalni okvir za reformu političkih institucija. U stvari, ona omogućuje da se institucije reforimišu bez primjene sile, a time da se prilikom koncipiranja novih institucija i prilagođavanja upotrebi razum. Loša vijest je da demokratija ne može nikoga obdariti razumom, tako da je pitanje intelektualnog i moralnog standarda građana u velikoj mjeri osnovni problem.

(Izvor: Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, Karl R.Popper, Kruzak, Zagreb 2003.)

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog