Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Društvo kao zatočenik harizmatičnih egomanijaka

Nedavno istraživanje javnog mnjenja u Srbiji pokazalo je da čak 80% glasača Srpske napredne stranke ne bi za nju i glasalo da na njenom čelu nije Aleksandar Vučić. Ovaj, za razvijenija demokratska društva krajnje neobičan podatak, jasno ilustruje u kakvom društvu živimo, kakve su njegove ideološko-političke koordinate i koliko su sumorne pretpostavke mogućih promjena nabolje.

Čak i da Vučić radi najbolji mogući posao kao premijer Srbije, a ne radi, i čak da su mu građani, društvo i država ispred partije, a nisu, potpuno je besmisleno vezati politička očekivanja za samo jednu ličnost. Ona može da oboli, ne daj bože premine, ili naprosto da odluči da se prestane baviti politikom (okej, na Balkanu to i nije baš slučaj, ali ajde, pričamo pretpostavke radi). I šta će onda da bude sa državom? Nastupiće pometnja, dvorske borbe, sveopšta društvena, politička i ekonomsko-socijalna nestabilnost. Tražiće se novi vožd, jer ne postoji društvena svijest da u civilizovanom društvu nisu važne konkretne ličnosti na visokim državnim pozicijama nego isključivo institucije.

I tu leži srž problema. Naša društva se na svakih desetak godina, koliko traje prosječan životni politički vijek srpskih voždova, suočavaju sa revolucionarnim previranjima u kojima stradaju ne samo društvena i institucionalna stabilnost, nego i neke elementarne moralne i ljudske norme. „Poslije mene, potop!“ je maksima apsolutno sve jednog srpskog lidera u posljednjih dvadeset i pet godina. Niti jedan od naših lidera koji je imao ogromnu podršku birača nikad nije niti pokušao da gradi institucije, odnosno nije svoju harizmu iskoristio da jača principe vladavine prava, a ne ljudi, kao što niti jedan od tih lidera nije gradio sebi političke nasljednike, kako u stranci, tako i u državi.

Dakle, mi smo jedno poluprimitivno društvo nekontinuiteta, u kojem se svako malo počinje sve iznova jer nema stabilnih i trajnih institucija koje preživljavaju odlazak s vlasti nacionalnih lidera. I kao što je to slučaj sa državom, isto je i sa unutrašnjim životima stranaka-sve naše političke partije pate od kompleksa predsjednika-boga poslije koga se raspadaju ili tavore duboko na marginama političke scene. Ljudi se u političkom djelovanju ne vežu za ideje, programe i institucionalne mehanizme, nego isključivo za pojedince a za te pojedince se vežu zbog isključivo ličnih i materijalnih interesa koje preko tih pojedinaca ostvaruju.

To je razlog i zbog kojeg je moguće da se, primjera radi, problem lokalnog vodovoda u nekom bilećkom selu nikako ne može riješiti bez intervencije i angažmana lično Milorada Dodika. Apsolutno svaki društveni problem, ma koliko lokalnog karaktera bio, ljudi vežu isključivo za nacionalnog lidera jer vjeruju da jedino on može nešto da učini a kako bi se taj problem zaista i riješio. Odnosno, ljudi nemaju uopšte povjerenje u institucije sistema, njih preskaču i obraćaju se direktno onome za koga vjeruju da jedini može nešto da uradi. Naravno, samim takvim svojim ponašanjem oni direktno razgolićuju i sav paradoks takve situacije jer ta činjenica nedvosmisleno pokazuje da upravo taj nacionalni lider radi očajno svoj ustavni posao, a to jeste zaštita i razvoj institucija. Jer, ako predsjednik države mora da provjerava kvalitet vode u nekoj varoši, ako je on taj koji vadi djecu iz snijega, ako on odlučuje ko će da uđe u savjet mjesne zajednice, onda je on taj koji direktno uzurpira nadležnosti drugih institucija, organa i funkcionera kršeći kompletan ustavni poredak zemlje kojoj je na čelu.

Međutim, našim liderima to ne da ne smeta nego su oni prosto oduševljeni što ih ljudi zovu za sve i svašta. Njihovoj sujeti to nevjerovatno imponuje. S druge strane, kad ih ne pozovu za ono što i nije njihov posao oni počnu da sumnjaju da im neko radi iza leđa, da im rade o glavi. I tad kreću u političke obračune za one za koje počnu da vjeruju da su im nelojalni. To sve stvara uvjerenje kod njihovih najbližih saradnika da je jedino važno na sva zvona hvaliti lidera, dodvoravati mu se, poltronisati i uvjeravati ga danonoćno da je jedini on sposoban da riješi sve probleme. Taj momenat, uz činjenicu da su svjetla fokusirana samo na lidera, rezultira baš tom činjenicom da građani-glasači počnu da identifikuju partije sa liderima, a partijski rezultat na izborima zavisi od lične impresije koju lider ostavlja među biračima.

Činjenica da se nacionalni lideri pitaju za sve i svašta kod njih prouzrokuje ne samo samozadovoljnost i ponos, nego oni takođe imaju potrebu i da neprestano ponavljaju da stalno nešto rade. U svojim intimnim obraćanjima javnosti putem nacionalnih televizija, oni se neprestano žale da rade i po šesnaest, sedamnaest sati dnevno. Oni to, naravno, rade samo zbog naroda, države, boljitka. Oni šalju poruku da su, eto, usamljeni, da su prosto primorani da se žrtvuju zarad društva jer nema nikoga ko je dovoljno sposoban i marljiv kao oni, nema nikoga kome bi smjeli da delegiraju dio svojih obaveza.

Pametnom čovjeku je jasno da upravo te njihove intimne konfesije u udarnim tv terminima ujedno jesu i najbolje optužbe na račun njihovog političkog djelovanja. Jer, ako nisu sposobni da delegiraju posao, ako nisu sposobni da selektiraju kvalitetne kadrove i saradnike, onda su oni apsolutno nesposobni da vode velike sisteme. Jer, svakome ko je radio u nekom ozbiljnom sistemu jasno je da je isti nemoguće održavati u životu bez angažmana i koordinacije većeg broja ljudi. I ko god da je na čelu nekog velikog sistema, koliko god sposoban bio, potpuno je nemoćan da isti uspješno vodi bez kvalitetnih saradnika. Dakle, ako naši nacionalni lideri javno priznaju da nemaju sa kim da rade, ili ako se hvale time da sedam dana u nedjelji rade više od šesnaest sati, onda bi trebalo momentalno da ih se opozove jer koji će nam vrag ljudi koji ne provode vrijeme sa porodicom, koji žele da se petljaju u sve i svašta i koji blage veze nemaju kakva im je dugoročna strategija i kome će podijeliti uloge da realizuje određeni segment u realizaciji te strategije.

Prema tome, ne treba nam niti neko ko je posebno lijep, pametan, grlat, radoholik, ne treba nam pjevač, baja, supermen niti mesija koji će da se žrtvuje zbog nas. Potrebni su samo ljudi koji rade posao za koji su plaćeni, u radnom vremenu koje je predviđeno za taj posao i u obimu koji je definisan zakonima i ustavom. Ništa više i ništa manje od toga.

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog