Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Ljubav, sreća i sve nešto lijepo u Republici Srpskoj

Nakon jučerašnje izjave Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da "javno mnijenje u RS mora da bude stabilno i pozitivno, a ne depresivno" odlučio sam da napišem jedan takav tekst.

Svanulo je crveno, plavo, bijelo jutro u Republici Srpskoj.

Zubato sunce nam je došlo sa istoka. Pravo iz pravoslavne majčice Rusije, preskačući Bugarsku i Rumuniju koje ga nisu uspjele blokirati kao što su blokirale “Južni tok”. Pahulje pokušavaju da se spuste na političku, instituacionalno i bezbjedonosno stabilnu zemlju Republiku Srpsku, ali putari, koje ništa ne može iznenaditi, ih hvataju još u vazduhu i tako čine našu Rebuliku prohodnom i privlačnom za saobraćaj i strane investicije.

Sa “Jutarnjim programom” najgledanijeg javnog servisa budi se i javno mnijenje Republike Srpske. Ono je pospano, musavo i raščupano, ali nakon što sa tri prsta obriše odvratne građanske krmelje ono postaje stabilno i pozitivno. Skrušena molitva, post i poneki antidepresiv prazničnu euforiju čine još vidljivijom.

Uz jutarnju kafu citiraju se naši pisci Ivo Andrić i Meša Selimović, haški pritvorenici, čitaju se hipertekstovi hiperaktivnog Rajka Vasića, analize profesora Kecamnovića i izjave Emira Kusturice, jer to je najbolji način da se očuva kulturna baština i afirmiše identitet Republike Srpske. Bolji i od jutarnje fiskulture.

Posla ima, samo ko hoće da radi, pogotovo na crno. Ne isplati se nervirati gazdu, zato se sindikalno i ne udružujemo. Jer kad ode gazda i firmu sa njim sahrane. Ali tako je sa svim porodičnim firmama u svijetu, pa i kod nas.

Naši sportisti su vođeni idejom važno je neučestvovati u reprezentaciji BiH i to ih čini jačima, boljima i uspješnijima od ostalih.

Muževi tuku žene, koje opet tuku njihovu djecu, ali ne zato što se ne vole, već što je to dio naše tradicije. A Milivojević je rekao da se tradicionalne srpske vrijednosti najbolje “usađuju” neposredno i otvorenim dlanom po guzi. Omladina ustaje nešto kasnije jer je bezbjedonosna situacija u Republici Srpskoj takva da mogu da ostaju do kasno u gradu.

Tradicionalna srpska porodica se sastoji od tri generacije, ne zato što njihovi očevi tj. djedovi imaju minimalna i najredovnija primanja, već zato što je porodica osnovna ćelija svetosavlja. Djedovi unucima pričaju o mračnom periodu socijalizma, cenzuri i odsustvu demokratije i Jugoslaviji kao “tamnici naroda”, dok se se s koljena na koljeno prenose krediti, krvna osveta, predizborna obećanja, ali i obuća i odjeća.

Dok sat vremena prelistavamo novine uz cijeđenje kisele vode ili kafe u kafiću punom bezbrižne, bezidejne i besposlene omladine, svjesni smo da naše novinarstvo afirmiše pozitivne vrijednosti u Republici Srpskoj. Starlete i crna hronika postaju potpuno nevažni dok čitamo da je trener karatea (te plemenite vještine), istovremeno i prvostepeno osuđeni na 21 godinu zatvora zbog ratnog zločina u Čarakovu, Velimir Đurić proglašen za najbolje sportistu grada Prijedora.

Naše školstvo je dobro. Ono ne “srlja” u budućnost, jer živjeti u prošlosti je mnogo ljepše i dostojanstvenije. Naše zdravstvo će biti savremeno, pogotovo u budućnosti. Mi cijenimo pojedinca, ali on je ništa bez stabilne skupštinske većine.

O nezaposlenosti, korupciji i kriminalu se mnogo ne priča, ne zato što je to “tabu”, već zato što toga nema u našim sudovima, a ako nema u sudovima nema ni u tužilaštvima, policiji, zatvorima pa ni u društvu u cjelini.

Narod jeste ljut ali to je zbog toga što ne zna šta da obuče za doček Nove godine i što na Trgu Krajine neće, pored “Balkan ekspresa” i “Banjalučkih trubača”, kao i u poslednje tri godine, pjevati Maja Tatić.

I kada sunce zađe u Evropskoj uniji, nastupiće mrak. Ali mi se toga ne plašimo. U našim toplim i ponegdje od poplava vlažnim domovima odgledaćemo “Dnevnik 2”. To će nam vratiti osmijeh na lice i optimizam. Bićemo ljuti što nismo ruska gubernija, ali ćemo biti zadovoljni što smo Pijemont srpstva i što nismo Federacija BiH.

Zabavljaće nas domaće zvijezde iz Srbije, jer Drina nikad nije bila granica, već hidropotencijal ili vrsta cigareta, i zvaćemo humanitarne brojeve, ne zato što nam je budžet slab, već samo zato što smo humani i ništa više.

Mi smo snalažljiv narod. Duplo smo snalažljiviji u odnosu na sindikalnu potrošačku korpu. Jasno nam je da je ovaj život samo politička, instituacionalno i bezbjedonosna stabilna odskočna daska za carstvo nebesko. Kad propadne Bobar banka, šta da očekuje običan čovjek.

Poništili smo druge pa zašto ne bismo i sebe da bi postali Republika Srpska, jer ona je sve a mi smo ništa.
Zato se i radujemo 2015. godini!!!

Komentari
Twitter
Anketa

Po vašoj procjeni koliko će vam trebati novca da bi spremili djecu u školu?

Rezultati ankete
Blog