Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Može li Republika Srpska preći iz pretpolitičke u političku fazu?

Rajko Vasić je svojim blogom „Dodik više ne treba da bude predsjednik SNSD-a“ izazvao buru u političkom i javnom prostoru Republike Srpske, i to intenziteta kakvog dugo nismo imali priliku da svjedočimo kad su politička dešavanja u zemlji u pitanju. Iako je već sad jasno da će mnogi taj njegov tekst interpretirati u skladu sa svojim (političkim) namjerama, odnosno da će u istom vidjeti ono čega tu nema a da neće priznati ono što je očigledno, neke stvari ipak ostaju nesporne.

Vasić nigdje u navedenom tekstu nije objavio bilo kakav rat Dodiku, koliko god oni neskloni SNSD-u, Dodiku ili Vasiću lično to priželjkivali. Naprotiv, kako iz tog teksta, tako i iz svih ostalih njegovih kolumni, vidljivo je da on misli da je zapravo Dodik i dalje jedini srpski političar koji ima kapacitet da uspješno vodi Republiku Srpsku. Zapravo, Vasić nekad direktno a nekad indirektno sugeriše da je Dodik postao u međuvremenu državnik, a da za samu stranku nema vremena, da istu sve više zaobilazi, te da svojim „eksternim metodama“ od SNSD-a stvara prost aparat, tvar bez mozga i mogućnosti da izrazi svoj stav, čiji je jedini zadatak da po vertikali sprovodi unaprijed pripremljene odluke van stranačkih organa, da osvaja glasove i da sam na sebe preuzme odgovornost za sve greške koje čine i eksterni faktori i koalicioni partneri.

To je bit Vasićeve reakcije, a koju on, uostalom, nije prvi put iznio u navedenom tekstu, nego to čini kontinuirano već duže od dvije godine na svom blogu. Ono što Vasićev istup čini značajnim jeste činjenica da je on potpuno otvoreno izrazio svoj stav i bacio rukavicu u lice i svojim stranačkim saborcima, ali i mnogim funkcionerima u opozicionim partijama, koji u javnosti na sva zvona hvale svoje lidere i partije, a u tmini kafanskih kuloara pričaju sve najcrnje o istima. Takođe, Vasić je poslao poruku i nevladinom sektoru, jer je pokazao da čovjek treba da kritikuje ne samo one procese koji korespondiraju sa smjerom donacije koja je dobijena za neku kampanju, nego da treba da bude iskren i dosljedan prema svim negativnim pojavama, bez obzira s koje strane one dolazile, jer će samo tako zaslužiti poštovanje i od onih koji se sa njim ne slažu. A drugačije nije moguće dugoročno graditi politički niti bilo koji drugi autoritet.

Vasićeva kolumna je precizna, argumentovana, provokativna i-prije svega, svježa. Dakle, ima sve one atribute koji godinama hronično nedostaju opoziciji u Republici Srpskoj kad je njena kritika vlasti u pitanju. Nije teško zaključiti zbog čega je to tako: pa najveće opozicione partije nikad i nisu uspjele da iz sebe izbace sve one negativne pojave koje Vasić navodi da su se isuviše ugnjezdile unutar SNSD-a. Koja to opoziciona partija ne boluje od sindroma donošenja odluka van stranačkih foruma? U kojoj je to opozicionoj stranci moguće donijeti i izvršiti odluku koja nije unaprijed aminovana od predsjednika stranke? Koja to opoziciona stranka nije počela po dolasku na vlast na lokalu da se ponaša ama baš na identičan način kao što je radila prethodna, SNSD-om predvođena opštinska vlast, a nakon snažnog političkog previranja na lokalnim izborima 2012. godine? Dakle, ništa od onoga što Vasić prebacuje SNSD-u nije strano ni partijama opozicije. Nažalost po Republiku Srpsku, njeno društvo i njenu demokratiju.

No, tu postoji jedan drugi momenat a kojeg je sam Vasić svjestan i zbog kojeg je baš sad i objavio u fulu tekst koji, istina nešto skrovitije, objavljuje već dvije godine. Do lokalnih izbora ostalo je svega par mjeseci, ako stvari posmatramo na organizaciono-tehnički način. Vlasti u BiH još uvijek nisu formirane, imali smo sezonu praznika, i dok se partijska vlastela dokonta da bi valjalo nešto i raditi, već će doći prvomajski praznici i Đurđevdan. Nakon tog krkanluka partijski feudalci će da odu na godišnje odmore, a kad se sa istih vrate shvatiće da je ostalo manje od godinu dana do lokalnih izbora. E sad, partije opozicije nemaju potrebu bilo šta da rade da bi 2016. popravile svoj izborni rezultat, jer će one dobiti više glasova u opštinama u kojima su na opoziciji i da ama baš ništa ne rade, dok će do određenog pada u opštinama u kojima su sad na vlasti doći svakako, taman i da počnu sad da rade, jer su do sad imale očajne rezultate. Radi se o tome da građani svoje nezadovoljstvo višegodišnjom ekonomsko-socijalnom krizom uvijek fakturišu vlastima. A vlast u Srpskoj je SNSD, odnosno sam Dodik. Toga je Vasić potpuno svjestan, kao što je uostalom i Bosić svjestan da će SDS doći na vlast 2018. bez da radi bilo šta. Jer, opoziciji je uvijek lakše, ona i ne mora da radi nešto da bi dobila glasove, budući da revoltirani birači izlaze na izbore ne da glasaju za programski neprofilisanu opoziciju, nego da kazne vlast. Vasić stoga provocira sopstvenu partiju da se trgne iz zimskog sna i da se spremi za tu 2018. godinu a da na tim opštim izborima ne bi doživjela i goru sudbinu od oktobarskog debakla SDP-a. Jer, kako stvari sad stoje, to je neumitan proces.

No, bilo kako bilo, ne vidim poseban razlog za jadikovanje nad sudbinom bilo koje domaće političke stranke, uključujući i SNSD koji je „sam pao i sam se ubio“. Ono što je važno jeste da do sad niti jedna politička partija, kao niti njeno rukovodstvo, zapravo nikad i nije ozbiljno bavilo političkim idejama a koje bi bile nešto više od jeftinih i demagoških parola, nikad nismo uspjeli ideološki da profilišemo svoju političku scenu, ne da bismo glumili ne znam kakvu demokratsku razvijenost društva, nego upravo da bismo dali sami sebi kao zajednici mogućnost izbora između dvije ili tri alternative a kad je rješavanje ključnih pitanja po cijelo društvo u pitanju. Problemi načina funkcionisanja društva, a koji se mogu posmatrati kroz segmente vladavine prava, borbe protiv korupcije, načina uređenja ekonomskog sistema i mehanizama ostvarivanja socijalne zaštite, zapravo trebaju konkretne i koherentne odgovore, a ne frazeologiju kojom se političari služe apsolutno na identične načine, samo da bi izbjegli da pokažu da nemaju bilo kakav jasan plan i strategiju.

Baš zbog te činjenice da smo dozvolili kao društvo da teme naših razgovora, pa i promišljanja, postanu isuviše neozbiljne i isprofanisane, moglo se i desiti ne samo da „eksterni faktori“ preuzmu ovdašnje partije, nego i da u potpunosti supstituišu volju građana kad je bilo koje važnije pitanje u pitanju. I što je još tragičnije, prepustili smo ne samo da ti faktori odlučuju u naše ime, nego i da misle u naše ime.

Zato sad ne treba posebno dramiti oko samih partija, nego je potrebno konstatovati da je Srpska do sad bila u svojevrsnoj pretpolitičkoj fazi i da je došlo vrijeme profilisanja političkih ideja, jer iste nisu ništa drugo do promišljanja kojim putem društvo treba da se kreće. Ako uspijemo da se izdignemo iznad primitivnih logika koje odlikuje životinjski nagon da se drugima učini nešto nažao, da se brzo dođe do imetka i da se pri tom sruši svaka moguća etička barijera, ako pronađemo način da se suočimo sami sa sobom i pogledamo iskreno gdje se nalazimo sad a gdje bismo voljeli da budemo za trideset godina, te da na bazi projekcija koje se zasnivaju na budućnosti pokušaju dati te dvije ili tri platforme kako navedene projekcije i realizovati, onda je to već sasvim ozbiljan uspjeh.

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog