Saša Čekrlija

Sve naše Sutorine i krive Drine

Bosna i Hercegovina stotinu godina nakon Velikog rata traži odgovore na teža pitanja od crno-bijele enigmatske ukrštenice u kojoj treba upisati riječ od pet slova birajući između heroj i ubica. Pitanja na koja oni koji u njoj žive ne znaju odgovore – Gdje se nalazimo i kuda idemo? Kako ćemo do tamo stići i ko će nam pomoći na putovanju? Ako nam se ne svidi tamo gdje putujemo, ima li povratka? 2014. je bila označena kao godina koja bi trebala dati odgovore na brojna pitanja, godina koja je bila bogom dana za pristupanje Evropskoj uniji. I još mnogo toga. Godina socijalnog bunta, godina buđenja pravne države i godina koju neće pojesti skakavci.

Nažalost, ostaće zapamćena jedino kao izborna godina u kojoj su mnogima i kuće i noge bile mjesecima pod naletom poplava i gdje su svi pokazali svoje pravo lice crpeći inspiraciju iz svega navedenog. Neko lice, a neko naličje. Da li je moguće ostati po strani u organskoj buri koja se nije stišala nakon prebrojavanja glasova u desetom mjesecu? Hoće li se znati ili barem nazirati odgovor na barem neko od postavljenih pitanja. Ne, nego  ćemo otvarati nova, a Sutorina je sjajna prilika dok Veliki i Mali Školj i područje rijeke Une ne dobiju na cijeni.

Prema svim parametrima ekonomija BiH je u katastrofalnom stanju. Ne ulazeći u konkretne elemente i razloge što bi zahtijevalo mnogo prostora, važno je navesti da je BiH stvorila ekonomiju zavisnu od vanjskih elemenata. Uz visok vanjski (stari i novi) i unutrašni dug, uslovljavanje MMF-a za bolnim rezovima koji narušavaju teško čuvani socijalni mir, budžeti se održavanju likvidnim sve češćim zaduživanjem emitovanjem obveznica po lošim tržišno-kamatnim uslovima i povećanjem nameta realnom sektoru. Centralna banka sama ne može osigurati finansijsku stabilnost, ali koordinisani pristup svih predstavnika finansijskog sektora i bh. vlasti može rezultirati stabilnim okruženjem, otpornim na eksterne šokove prema navodima guvernera CBBiH.

Danas, gledajući geografski položaj BiH bi trebala biti u sjajnoj poziciji jer graniči sa samo tri države pa bi samim tim i otvorena pitanja trebala biti lakše riješiva. Međutim, Hrvatska kao jedna od država susjeda je članica EU i NATO saveza, Crna Gora je na dobrom putu ka oba punopravna članstva dok Srbija započinje pregovore o pridruživanju Evropskoj uniji, ali o članstvu u NATO savezu se jasno ne izjašnjava zvanično priželjkujući vojnu neutralnost. Međutim, posmatrajući administrativnu podjelu BiH potpuno je prirodno da se na BiH odražavaju međusobni odnosi njenih susjeda. Odnos Crna Gore prema manjinama diktira stav u velikoj mjeri. Odnosi Crne Gore i Hrvatske su u fazi izgradnje povjerenja i mogu se okarakterisati kao znatno boliji u odnosu na relaciju službenog Beograda i Zagreba. Odnosi Srbije i Hrvatske su veoma važni za prosperitet i stabilnost ovog dijela kontinenta. Međutim, trenutno stanje ne izgleda kao da se radi samo o razdruženim republikama zajedničke ideje čija je privreda bila komplementarana i kao takva usmjerena jedna na drugu.

Danas postoji niz otvorenih pitanja nakon čijeg rješavanja će trebati pokazati poseban napor te kroz političko i medijsko djelovanje stvarati pozitivnu atmosferu za izgradnju povjerenja i saradnje i različitih oblika integracija. Evidentni pokušaji da se u mogućoj mjeri odnosi poboljšaju često ostanu u sjeni pojedinaca, često i iz reda intelektualaca koji na događaje iz devedesetih gledaju s više ili manje usko nacionalističkog stajališta. Ali zašto ići ka normalizaciji kad se možemo baviti ćirilicama, tužbama i Sutorinama. A tužbe su nam najdraže, arbitraže ne toliko. Ne još!

A urednici informativnih emisija vole tenzije pa kad ih nema izmisle ih podvalom uz povremeno jeftino izvinjenje da se radi o krivim glumicama. Rijeka Drina je toliko kriva da inspiracije ne nedostaje, a kad je ispravimo bavićemo se brdima i zaleđima. U martu 2014. je počeo sudski proces pred Međunarodnim sudom pravde  u Hagu (MSP) na osnovu hrvatske tužbe podnesene 2. jula 1999. godine, za koju se Međunarodni sud pravde u Hagu 2008. proglasio nadležnim, a kojom Srbiju (tadašnju SR Jugoslaviju)  tereti za genocid tokom rata 1991. i 1992. godine na svojoj teritoriji pozivajući se na član 9 Konvencije UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida te srpske kontratužbe za genocid i protjerivanje više od 200.000 Srba. Tu se prvenstveno misli na veliki izbjeglički talas koji je uslijedio nakon Oluje sa područja Krajine, sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banije i dr. područja pod zaštitom UN, (tzv. UNPA zone).

Poslije određenih procesnih radnji, Vlada Hrvatske je podnijela 14. marta 2001. dopunjenu tužbu. Ipak, u sudski spor Srbija ulazi znatno relaksiranija jer je bila optužena strana po istom osnovu kada ju je tužila Bosna i Herecgovina u sporu za koji nije proglašena krivom. Sud je glasovima 13:2 odlučio da Srbija nije kriva za genocid u Bosni i Hercegovini, saopštila je predsjednica Međunarodnog suda pravde Rozalind Higins: "Sud ustanovljava da Srbija nije počinila genocid kroz svoje organe ili osoblje koji su djelovali u smislu odgovornosti kako je to predviđeno u međunarodnom pravu ili kroz kršenje svojih obaveza po sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida".

Hrvatska ipak, istrajavajući u otpočinjanju sudskog procesa rizikuje da odbacivanjem optužbe trajno izgubi važan adut za dalje odnose u budućnosti. Tu svakako treba naglasiti otvoreno pitanje državne granice i pitanje nestalih na kojem insistira Hrvatska. U javnosti je značajno mjesto zauzimala ideja o povlačenju tužbi u cilju normalizacijie odnosa između Srbije i Hrvatske te je upriličeno i nekoliko bilateralnih susreta ali do povlačenja tužbi nije došlo. U vezi s tim razvile su se i brojne polemike treba li doći do povlačenja tužbi, i ako da, na koje načine te, da li jedna strana treba samoinicijativno povući tužbu kao gest dobre volje očekujući identičan potez druge strane. Istovremeno, desno orijentisane stranke i udruženja  su izraziti protivnici tužbe smatrajući da je prema njihovoj državi počinjen genocid neviđenih razmjera u modernoj istoriji dok prema njihovom mišljenju druga strana pomoću propagande pokušava ublažiti dimenziju počinjenog zločina. Profesor međunarodnog prava Tibor Varadi je po pitanju međusobnih tužbi iznio stav da ako nijedna strana ne bude proglašena krivom, što je najvjerovatnije, onda ishod neće uticati na evrointegracije ali da je mnogo teže pitanje kako će postupak uticati na međusobne odnose.

Vardi je isticao da je međusobno povlačenje tužbi bila realna mogućnost i da je šteta što ta mogućnost nije iskorišćena. Kako je navodio, nije moguće osuditi nekoga za genocid ako je djelo učinjeno prije stupanja na snagu Konvencije o genocidu 1951. godine. Aludirajući na dijelove srpske kontratužbe koji se tiču perioda NDH. Proces sada traje i tužbe nije trebalo povlačiti iz prostog razloga što to pitanje treba zatvoriti kako bi se odnosi u budućnosti gradili bez sličnih dilema. Sigurno je u trenutnim okolnostima sud neće u konačnom obraćanju kvalifikovati niti jednu stranu kao učesnika koji je imao namjeru počiniti genocid te da će ton presude biti umirujući. Ukoliko bi se tužbe povukle, trajno bi postojao lako primjenjiv mehanizam naglog zahlađivanja odnosa potenciranjem namjere istrebljenja i trajne eliminacije dijela jednih od strane drugih. Sudskim sporom će to pitanje biti stavljeno ad acta i važno otvoreno pitanje će u slučaju kasnijeg potenciranja neke od strana biti deplasirano.

Sada se bavimo Sutorinom, mada nije potpuno jasno ko se bavi više, a za koga je Sutorina završena priča. Sarajevo insistira da stanovništvo Sutorine dočekuje zore u Bosni i Hercegovini, Banja Luka odbacuje priče o Sutorini dok vladika zahumsko-hercegovački poziva na arbitražu. Paralelno sa svim Crna Gora ne stopira imenovanje ambasadora u BiH i time daje viši značaj trenutnoj raspravi koja je još uvijek na nivou komentara za potrebe informativnih emisija.

Ukoliko BiH na ovaj potez reaguje povlačenjem svog ambasadora iz Podgorice, tada smo na putu gdje je izvjesno jedino da će biti dug, skup i da će ostaviti dugoročne inspiracije, nacionalistima, elitama i svima zainteresovanim za guranjem "prsta u oči" budućnosti klinaca koji rastu u krugu dvojke. Vođeni iskustvom u vezi sa pomenutim tužbama za genocid, arbitraža je najbolje rješenje koje će svima za sva vremena začepiti usta i problem, ukoliko ga ima, staviti ad acta. Kao u slučaju arbitraže koje treba riješiti Piranski zaliv između Slovenije i Hrvatske. Ukoliko ostanemo na ovom nivou, koliko god je ovo pitanje realno nepotrebno i nepostojeće, sve generacije koje dolaze baviće se starim i novim Sutorinama. Ljubivoje Ršumović je u svojoj knjizi "Zov tertrijeba" sjajno dao opis sindroma krive Drine:

Možda bismo ispravljali življe,

Kad bi znali kod koga je krivlje..

 

Komentari
Twitter
Anketa

U proteklih godinu dana koliko ste puta odgledali neku pozorišnu predstavu?

Rezultati ankete
Blog