Perica Grajić

Ispočetka

Svaki početak je težak kaže okoštala frazetina koju neću propustiti da iskoristim i odmah vam dati do znanja da nemam srama i da ću letvicu postaviti alarmantno nisko. Počeci su teški, život je takav a bogami  i ja. Evo već punu deceniju flertujem uz povremene romantične susrete sa trocifrenim brojem kilograma. Težak je i junak mog prvog blogposta, pa će valjda i ove riječi imati određenu težinu. Dok još imam vašu koncentraciju i dok još i posljednji dokoni luđak koji je slučajno nabasao na ovaj zavučeni dio interneta nije odustao i shvatio da bi mudrije bilo da svoje vrijeme utroši na ispijanje sirćeta, lupanje eksera od čelo ili slušanje novog cd-a Dade Glišića. Zapravo, šalim se, niko nije toliko lud da radi ovo poslednje. Dobro, dobro, evo počinjem.

“Život nije ono što smo preživjeli, već ono čega se sjećamo”. Tako ni moj život nije počeo u trenutku kad sam se rodio već nešto kasnije- tamo oko petog rođendana. Prije toga se sjećam tek toliko da sam volio glumiti superheroja kojem su arhineprijatelji bili ćoškovi od vrata. Nešto što je ostavilo popriličan trag na fizionomiji moje glave, a i onome što se odvija unutar iste.

1998. je bila godina kada sam odlučio da je dosta zajebancije i da je krajnje vrijeme da počnem kapirati stvari koje se zbivaju oko mene. 1998.- godina svjetskog prvenstva u fudbalu. To će me obilježiti zauvijek. Kako je to divno dr Nele Karajlić napisao “…Od tog trenutka pa do danas odgledao sam više utakmica nego što stara Grčka ima bogova, a svaku pamtim kao da je jedina i svaku osjećam duboko svim svojim bićem. Drugim riječima, fudbal mi je jebo mater. Zbog njega sam brže ostario. Kad bih iz glave izbacio sva imena fudbalera, u njoj bi ostalo mjesta za dva fakulteta”. Ne žalim ni najmanje.

Stariji brat je imao Paninijev album sa sličicama a i ja sam postao zaluđenik za istim. Prostudirao sam taj album uzduž i poprijeko. Napamet sam naučio redoslijed svake od 32 učesnice Mundijala, na kojoj strani i na kojem mjestu je bila sličica kojeg igrača, kad je rođen i za koji klub je nastupao. Ipak, nisu mi svi bili isti. Za mene su se najvažniji nalazili već na prvoj stranici reprezentacija. U grupa A, u probranom društvu Norveške, Maroka i Škotske- veličanstveni Brazil.

Glavna uzdanica Karioka je bio ON. (Ovo je zvučalo kao Keri Bredšo dok piše o nekom od svojih jebača, praštajte) Bog fudbala, jedan jedini, najveći od svih- Ronaldo Luis Nazario de Lima. Oko svog imena bih se ponekad i zbunio, ali njegovo i Peleovo puno ime bih još i tada znao u bilo koje doba dana i noći. Petogodišnji ja je pronašao boga kojeg  se ni danas nije odrekao. Bog se ukazao sa krivim zubima, ćelavom glavom i, kasnije će se ispostaviti, pivskim stomakom. I da- bio je savršen. Takva brzina, tehnika, završnica, lakoća poigravanja sa četvoricom, petoricom, desetoricom čuvara. Ludilo potpuno. Nisam mogao da skrenem pogled sa televizora i prokleto sam mrzio svaki trenutak kada sam morao da trepnem. Ukazanje Gospe djeluje kao 543. epizoda Žikine šarenice u poređenju sa doživljajem kada prvi put gledaš Ronalda.

Ronaldo_running

Na igralištu bismo svi pokušavali da iskopiramo i najmanji dio njegove magije. Uzalud naravno. Ako nam je za utjehu, ni mnogi učesnici tog a i budućih prvenstava nisu bili ništa bliže tome. Za jednog dječaka Ronaldo je bio opsesija. Od jutra pa do mraka jedini je cilj bio postati što sličniji svom idolu. Barem fizički, ako ništa drugo. Posao mi je bio olakšan utoliko što sam od rođenja “blagosloven” zubima krivim kao toranj u Pizi. U frizerskom salonu ništa drugo osim “nule” nije dolazilo u obzir. Toj frizuri sam dugo ostao vjeran, tamo do pred sam kraj tinejdžerskog doba i kakve takve zrelosti kada sam shvatio da će biologija već uraditi svoje pa će itekako biti vremena za promovisanje ćelave glave i da možda ne bi bilo loše uzgojiti nekoliko dlaka koje ćemo specijalno za ovu priliku počastiti nazivom kosa.

Dres Brazilove devetke je bio “must have” za sezonu proljeće/ljeto/jesen/zima 1998/do kraja vremena. Smarao bih majku danima. Kad god bi me pitala šta želim da mi kupi odgovor je bio uvijek isti. Napokon je popustila. Mojoj sreći nije bilo kraja. U najsavršenijem komadu odjeće ikad se doručkovalo, ručalo, išlo u vrtić, na igralište, na spavanje, na svadbe i krštenja. I dan danas je počasni član mog ormara. Čeka nekog novog Ronalda u mojoj porodici.

roni dres

To prvenstvo u Francuskoj mnogima je ostavilo velike traume. Brojnima i danas svako malo pred očima sijevne onaj Mijatov penal i ruke se počnu tresti baš kao prečka u Tuluzu. To nije i moja trauma. Meni “naši” tada ništa nisu značili. Saudijska Arabija, Japan ili Jugoslavija. Sve mi je to bilo isto. Bitan je bio samo Brazil. Utakmice protiv Danske i Holandije su bile savršenstvo i već sam “nas” vidio na krovu svijeta. “Polako sinko” oglasi se tada kurva sudbina. “Ako misliš da u životu sve ide kao po loju, u većoj si zabludi od studenta koji vjeruje da ga čeka posao nakon diplomiranja”. Taman kad pomisliš da si na vrhu, ona te baci na dno, u društvo rudara i prosvjetnih radnika, kao u kultnom skeču Nadrealista.

Moja trauma je bilo finale protiv Francuske. Domaćini su razbili u param parčad moje miljenike. Zidanovoj glavi je Tafarelova mreža bila lakša meta i od Materacijevih prsa, a Peti je zadao završni udarac. Ronalda na utakmici nije bilo. Fizički da ali na svaki drugi način ne. Lice mu je izgledalo izbezumljeno kao da je upravo odgledao sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske.  Ta utakmica me je proganjala dugo. Kad god bi se prikazivala repriza, sjeo bih pred tv kao prvi put i sa podjednakom pažnjom i strašću gledao. Svaki put bih se nadao da će možda sada ishod nekako biti drugačiji. Nije bio. Zidan nije umjesto gola pogađao stative, Peti nije shvatio da je ipak pametnije da otvori kafić umjesto što trči za loptom, a Ronaldu je duša i dalje bila u lavoru Pariške hotelske sobe.

Ronaldo je odredio i klub za koji ću navijati- Inter naravno. Navukao me je na te crno-plave boje. Nije bilo nazad. I nakon njegovog odlaska ljubav prema klubu Masima Moratija nije prestala. Mada realno, jebo mi je majku svojim izborom. Inter, ima li luzerskijeg velikog kluba? Dobro, možda Liverpul. Puno živaca je otišlo u nepovrat, ali sve crno-plave rane zaliječio je dr Žoze Murinjo deceniju kasnije. Za Ronaldov boravak u Interu me vežu neka od najtužnijih sjećanja iz djetinjstva. Izdvojiću dva:

2000. godina- Kup utakmica na Olimpiku, Lacio-Inter. Taman se oporavio od teške povrede i sjećam se koliko sam bio uzbuđen jer se konačno vraća na teren. Lipi ga je ubacio u drugom poluvremenu. Na terenu je proveo samo nekoliko minuta. Krenuo je u prepoznatljiv dribling ali koljeno nije izdržalo, Pao je bez ikakvog kontakta. Pakao. Ronaldo je jecao u bolovima. Ni meni nije bilo ništa bolje. U nevjerici sam se molio da je sve samo ružan san. Ni ovaj put nije bio. Uslijedila je ponovo dugo pauza.

Druga situacija je uslijedila dvije godine kasnije. Opet Olimpiko. Opet Lacio. Poslednje kolo Serie A. Inter je bio vodeći na tabeli i bila mu je potrebna pobjeda da obezbjedi titulu i vrati dugo čekani Skudeto na Meacu. Ni Lacio nije imao ništa protiv poraza jer bi time onemogućio najvećeg rivala Romu da postane šampion. Sve je bilo spremno za slavlje. Zvuči kao završen posao? Jebiga. Inter ne bi bio Inter kad ne bi svoje navijače tjerao na samoubistvo. Vodili su 2:1 ali je na kraju Lacio dobio 4:2. Svi su bili u šoku. Ćolo Simeone je u nevjerici mahao glavom kada je zabio “svom” Interu. San je bio srušen. Ronaldo je na klupi neutješno lio suze dok su ga saigrači pokušavali utješiti. I ja sam tada isplakao nešto nalik majskim poplavama 2014. godine. Ispostaviće se da je to bila poslednja Ronaldova utakmica u Interovom dresu. Nije bilo suđeno.

ronaldotears-e1336201883233

Kasnije je sve došlo na svoje. Izdominirao je na prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji, sam odvukao Brazil na fudbalski Mont Everest. Četiri godine kasnije je postao najbolji strijelac u istoriji svjetskih prvenstava. Tresao je mreže kao od šale i zauvijek urezao svoje ime među besmrtnima. Mogao je trajati i duže ali hronične povrede i bolest zbog koje se više nije mogao dovesti u odgovarajuću fizičku spremu (a na koju se nikad nije žalio, već je gospodski sačekao kraj karijere da to saopšti javnosti, iako je trpio brojne uvrede na račun izgleda) su nažalost dobiti tu bitku.

Njegov odlazak fudbalska reprezentacija Brazila do danas nije uspjela da preboli. Najveća fudbalska nacija je doživjela debakle na prvenstvima u Južnoj Africi i u svome dvorištu. Selektori Dunga i Skolari su bili tvrdoglavi a Brazil bez prepoznatljivog šarma i dječje zaigranosti. U napadu su se smjenjivali razni Luis Fabijani, Žoovi, Fredovi i slični nedostojni žutog dresa, a pored kojih bi Ronaldo i danas, 10 godina i 30 kila prekasno, izgledao kao nezaustavljiva napadačka sila. Karioke su miljama daleko od stare slave a današnji Brazil u poređenju sa onim Ronaldovim djeluje baš kao banjalučki Oskar (popularnosti) naspram svog holivudskog imenjaka.

Bio je i ostao jedan od najobožavanijih sportista ikad. Uistinu je teško navesti još puno ljudi koji uživaju takvu nepodijeljenu ljubav i poštovanje. To mnogo govori. Imao je i on propusta i pogrešnih koraka u karijeri ali nikada ga ništa nije moglo učiniti manje vrijednim u mojim očima. Ni prelazak u mrski Milan. Pamtim milanski derbi po prvi put sa njim na suprotnoj strani. To je onaj meč kada Ibrahimović prije početka gleda Ronalda onako kako bi vjerovatno svaka žena željela da je posmatra njen voljeni.

Ronaldo je zabio gol, a Inter je na kraju ipak odnio tri boda. Jedan od otprilike pet dana u mom životu kada je sve ispalo baš onako kako sam želio. Njegovu veličinu nije umanjio ni skandal kada je u Brazilu uhvaćen u “provodu” sa dva tranvestita. Za mnoge bi to bio kraj. Ne i njega. Tolika je faca. Ni one reklame za poker sa antipatičnim Nadalom. Baš ništa. Ronaldo je nedodirljiv.

I zamolio bih vas da ga ne zovete Zuba, Debeljko, “Pravi” ili koji ste mu već nadimak udijelili. Nema potrebe za tim. On je kratko i jasno- Ronaldo. Svi ostali nek nađu sebi drugo ime, kada se kaže Ronaldo, zna se na koga se misli. I nemojmo ga porediti sa današnjim zvjezdama i zvjezdicama svjetskog fudbala. Ipak je riječ o igraču koji osim što je osvojio sve što se moglo osvojiti, pobjedio i veliki broj teških povreda koje bi mnogima istog časa okončale karijere te se nakon njih vraćao još bolji i jači, dok je najteža povreda s kojom su se susreli današnji osvajači zlatnih lopti ona kad im vjetar pokvari frizuricu.

Zajebite biblijske baljezgarije o bespotrebnosti imanja idola i slično. Ja sam se oduvijek ugledao na Ronalda i vidite šta sam postigao. Dobro, ne baš najbolji primjer. Uglavnom, znate na šta mislim. U osjetljivom dječijem i tinejdžerskom dobu lako se zaluta u mračne puteve, pa postojanje uzora ili idola koji će služiti bar kao svjetiljka koja nas može usmjeriti ka pravom putu, svakako ne može da škodi. Naročito ako je u pitanju kakav sportista ili umjetnik. Osim Dade Glišića. To nikome ne treba.

Dok ja privodim ovaj post kraju, Ronaldo se priprema za kambek. Rigorozna dijeta i spartanske pripreme su u toku. Ljubav prema fudbalu je ipak prevelika. Od maja će u Americi igrati za raju i zanemarivati taktiku, te ponovo uveseljavati ljude širom svijeta. Ja jedva čekam. A vi?

preuzeto sa: blogougodni.wordpress.com

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog