Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Socijaldemokratija iz ulice Čede Jovanovića ili raskršćeni Ljepojević

Moram priznati da sve više cijenim “upornost, marljivost i sistematičnost” Milana Ljepojevića pisca 7 knjiga o socijaldemokratiji SNSD-a, Miloradu Dodiku i neprijateljima Republike Srpske. Nadam se da će autor cijeniti moj trud da sve to propratim i donekle pročitam. Njegova sedma knjiga se zove “Raskršća pravde i socijaldemokratije” i čitajući naslov na um mi je pao hit “Crossroad Blues” od Roberta Džonsona, koji je zbog bluza prodao dušu đavolu.

Naravno kod Ljepojevića nečastivi ne živi na raskršćima već u Sarajevu, ambasadama SAD-a i Njemačke, OHR-u i stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima.

Milan Ljepojević je ovom knjigom ostvario želju staru punih 18 godina. “Naime, 23. marta 1996. godine došao sam kod Milorada Dodika, u beogradsku Ulicu Čede Jovanovića, „na Lionu“, gdje mi je on, dočekavši me, dao jedan obrazac i rekao, izlazeći iz svoje kancelarije, da ga popunim. Pogledao sam i vidio da je u pitanju „pristupnica“ Stranke nezavisnih socijaldemokrata. Poslije kraćeg razmišljanja, popunio sam pristupnicu više iz prijateljskih i kolegijalnih razloga nego iz ideoloških i programskih, jer program nisam ni vidio.”

Druže Milane Ljepojeviću Čedomir Čeda Jovanović još uvijek nije dobio svoju ulicu u Beogradu, ali da sam ja na čelu SNSD ovu omašku ne bih zaboravio!!!

Ali vratimo se knjizi.

Prvi recenzent ove knjige je Tadej Labernik, prvi ambasador Slovenije u BiH i stalni promoter Ljepojevićevih knjiga, kaže da nas autor knjige “ vodi na putovanje u svijet ljudskog uma, koji je tražio rješenja za međusobne odnose mase pojedinaca, rođenih slobodnih, objektiv no međusobno vezanih u prirodnom nastojanju za pravdom i životom dostojnim ljudskog bića.” Putovanje u ljudski um je zvučalo tako zanimljivo za mene psihologa pa sam nastavio dalje sa čitanjem.

Nakon toga slijedi tradicionalna recenzija prof. dr Nenada Suzića koji napisa “Svakom pojmu značajnom za socijaldemokratiju Milan Ljepojević u knjizi „Raskršća pravde i socijaldemokratije“ pristupa istorijski a potom vrši analizu tog pojmovnog konteksta u odnosu na aktuelnost socijaldemokratije u svijetu i kod nas. To je vrlo zahtjevan pristup, vrlo poučan, ali traži proradu više stotina relevantnih izvora.”. Ne bude mi mrsko pa odoh da pogledam “više storina relevantnih izvora” i u literaturi nabrojah čak 30.

Ipak meni je bilo najinteresantnije da je Ljepojević čitao, jer ih navodi kao reference, „Dvije rasprave o vladi“ od Džona Loka iz 1690. godine, Monteskjeovu „O duhu zakona“ iz 1748. i Kantove kritike čistog uma, praktičnog uma i moći rasuđivanja iz 1781, 1788 i 1790. godine. Čitao je i Rusoovu „Raspravu o značaju razvoja nejednakosti u društvu“ ali nije naveo da li je to bio rukopis, prvo izdanje ili nešto štampano u 20. vijeku.

Naravno Ljepojević koristi raniju tj. pobjedničku šemu pisanja, jer zašto bi je mijenjao bilo šta kada ga prevode na engleski, makedonski, ruski, i nabacuje poglevlja STVARNOST, ODGOVORNOST, INTELEKTUALAC, SVRHA, VEBER, TOLERISANJE, MONTESKJE, KANT, NJEMAČKI PRIMJERI i tako do zaključka i fotografija.

U poglavlju “Stvarnost i odgovornost” pročitah sljedeće “Savremena civilizacija dostigla je visok nivo znanja i gotovo ništa ne treba otkrivati, jer je sve bitno već otkriveno. Problem je što mnogima maltene svaki dan treba govoriti „nisi ti Kolumbo, ne otkrivaj Ameriku, ona je otkrivena prije mnogo godina“, ova fatalistička konstatacija bi svakog normalnog čovjeka pokolebala, ali ne i mene, pa nastavih sa čitanjem. Tada naletih na ovu misao “Zapadne demokratske države takvu neodgovornost javne riječi ne poznaju. Treba li podsjećati da demokratska država i de mo kratija nisu anarhija već stroga zakonom propisana jasna pravila ponašanja?” tu sam shvatio da je Ljepojević proevrospki orjentisan, ali skriven u SNSD- ovoj koži.

U pasusu “Političke nauke” uočih rečenicu “Razvitak nauke bio je određen i odmjeren, a to je i danas, snagom i uticajem opšteg razvitka društva i ljudske misli.”, posle koje je moje srce počelo udarati neodređeno i neodmjereno.

Pređoh na pasus “Intelektualac” u potrazi za objašnjenjem tog tajanstvenog pojma i naletih na sledeći pasus “Politikolog, intelektualac, suočen je sa izazovima da odoli metodama i trendovima u nauci. Politikolog je, vjerovatno više nego drugi, permanentno izložen potencijalnim pritiscima i izazovima dnevne politike. Ideje koje se odnjeguju, koliko god bile vrijedne, za njih se neće znati, niti će one imati svoje dejstvo, ako ne poprime formu javnog iznošenja i sučeljavanja, ali prije svega publikovanja.” Ovo mi je pomoglo da spoznam svu tragičnost, ali i uzvišenost politikološkog života, ali ne i motiv tog mazohizma. Od tog trenutka svatih da je svaki politikolog istovremeno i Don Kihot. Tu je Ljepojević citirao i Orlovića ali nam ne reče odakle, što opet nije ništa novo za njega.

U pasusu “Svrha” pročitah “Intelektualce „regrutuje“ univerzitet, oni se na njemu rađaju. Snaga društva se mjeri snagom znanja. Znanje posjeduju i reprodukuju intelektualci. Razvoj zdravog društva zasniva se na znanju i moralu.” Nakon ove dijalektike našao sam se nok- daunu, boreći se za vazduh.

Nakon 9 sekundi sam skupio snagu i prešao na pasus “Veber” i pročitah šta ovaj njemački pravnik, ekonomista, sociolog, istoričar i političar (samo Rajko Vasić ima vise zanimanja od njega) koji je umro prije 95 godina, mislio o političkim partijama.

U pasusu “Monteskje, Kant” autor je uspio zipovati njihovo poimanje slobode u 18 redova, što ukazuje da Ljepojević odlično poznaje ova dva autora i njihovo razmišljanje o slobodi.

Na kraju knjige imate fotografije na kojima pored Milorada Dodika dominira Dušanka Majkić. Ipak mene najviše dojmila fotografija na strani 323. gdje sadašnja premijerka Republike Srpske Željka Cvijanovic prevodi nekim strancima na 2. Saboru OO SNSD u hotelu San u Laktašima.

I sve tako do kraja knjige od 352 strane.

Autor na kraju zaključuje “ Zaključaka je više izvedeno i svi su suviše jasni, tako da nema potrebe da ih ponovo izdvajamo. Ostavljamo, poštujući čitaoce, da svako sam za sebe „probere“ najbitnije.”

Pa eto ako imate želudac za to, proberite!!!

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog