Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

"Novi dogovor za Balkan - dogovor za mir i prosperitet"

Teroristički napadi u Zvorniku i Makedoniji, kao i reakcije koje su neposredno potom uslijedile, podsjetili su nas kako je na ovom prostoru rat i dalje tako surovo realna mogućnost. Često previđamo da rat ovdje ne počinje postepeno niti u etapama. On se prosto desi, bukne i u trenutku sve je u plamenu.

Naravno, stvari imaju svoje objašnjenje. Sam rat ne nastaje tek tako. Njegovi suštinski uzroci su već tu i oni egzistiraju vijekovima. Ti uzroci su unutrašnji i spoljašnji. Unutrašnji uzroci balkanskih krvoprolića su vezani za etničke i religijske podjele. Te podjele ni izbliza nisu toliko dubinske i suštinske, jer slovenski narodi Balkana imaju zajedničko porijeklo, istoriju i jezik. Međutim, baš ta činjenica da te podjele i nisu tako duboke objašnjava zbog čega su ivice tih podjela toliko krvave. Spoljašnji uzroci sukoba su konstantni. Svjetski centri moći u Berlinu, Moskvi, Istanbulu (Ankari) i Londonu (Vašingtonu) imaju svoje interese na Balkanu koji su trajni i koji se u osnovi svode na to da je Berlinu potreban stabilan i strogo kontrolisan Balkan jer je on ne samo važna trasa na putu ka Bagdadu, nego i preduslov stabilne i njemački kontrolisane Evrope. Budući da je Njemačka, odnosno germanski faktor, već vijekovima dominantna sila u kontinentalnoj Evropi, interes Berlina jeste da Ahilova peta Evrope, a to jeste Balkan, bude potpuno kontrolisana.
Interes Moskve i Ankare, s druge strane, jeste da se preko Balkana uđe u Evropu, odnosno da se preko Balkana strateški pozicioniraju odnosi sa Berlinom. Rusija i Turska imaju istorijska uporišta na Balkanu i ta uporišta im omogućuju da uvijek mogu da destabilizuju Balkan i tako načine neprijatnosti Njemačkoj ukoliko se ova ponaša isuviše nepopustvljivo prema ova dva svjetska centra moći. Naravno, i Moskva i Ankara nose sa sobom stare imperijalne težnje, što je i logično imajući u vidu njihovu istoriju i potencijale.

London, odnosno danas Vašington, nikad nisu imali tako snažne direktne pozicije na Balkanu, ali su zato njihovi indirektni uticaji bili od presudne važnosti za Balkan. Prosvjećene elite balkanskih naroda već vijekovima su anglofilske, uticaj anglosaksonskih obavještajnih službi na Balkanu je ogroman, a Engleska prije i SAD danas su odlično manevrisale između germanofobskih osjećanja većine naroda Balkana i njihovih emocija spram Moskve i Ankare (Istanbula). Anglosaksonski faktor nikad nije imao toliku moć na Balkanu da bi direktno postavljao stvari (London, a pogotovo Vašington, su prosto predaleko odavde), no zato je destruktivna moć tog centra ovdje ogromna. London je uvijek uspjevao da zapali Balkan kad mu je to bilo u interesu i tako neprestano drži Berlin u šahu. A to je i danas slučaj.

Naime, koliko god neko mislio drugačije, ni danas pozicije Berlina, s jedne, i Londona i Vašingtona, s druge strane, nisu suštinski komplementarne. Anglosaksonci prosto ne vjeruju Germanima i London i Vašington nikad neće mirno dozvoliti ujedinjenje Evrope pod njemačkom supremacijom. Zato će se tražiti svaka prilika da se Evropa destabilizuje, a najlakše je istu držati ranjivu Balkanom. Zbog toga će se neprestano tražiti linije sukoba na Balkanskom poluostrvu i samo je pitanje tajminga i taktike kad će iste i da eskaliraju. Anglosaksonski faktor danas na Balkanu primarno djeluje preko albanskog naroda i taj narod će imati političke benefite zbog činjenice da je ključni američki saveznik na Balkanu. Međutim, ta pozicija nije nužno i ugodna, jer su i Srbi bili ključni anglosaksonski partner na početku dvadesetog vijeka i ispostavilo se da oni usljed toga jesu imali političke benefite ali da je cijena u životima bila strašna i da se Srbi kao narod nisu biološki, ekonomski i kulturno oporavili od svojih istorijskih pobjeda u balkanskim ratovima, odnosno u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Isto se, lako je moguće, sprema danas i Albancima koji će i u budućnosti svojim natalitetom i političkim težnjama, kao i podrškom Londona i Vašingtona, tražiti stvaranje svoje velike nacionalne države na Balkanu i time protiv sebe načiniti savez Srba, Crnogoraca, Makedonaca i Grka.

No, geopolitiku i istoriju sad na stranu, potrebno je vidjeti šta je moguće učiniti da mi ovdje u narednim godinama ipak ne ratujemo i da generacijama koje dolaze ostavimo koliko-toliko stabilan prostor u kojem će moći da se kulturno, vrijednosno i ekonomski oporavljaju od stravičnog dvadesetog vijeka. U tom smislu, autor ovog teksta čvrsto stoji iza ideja koje je još 2011 i 2010. godine iznio u tekstovima „Srpsko-bošnjački dogovor“ i „Nova srpska politika u BiH“. Naime, osnovna ideja srpske politike koja se odnosi na Republiku Srpsku i BiH, Srbiju, Crnu Goru i cijeli Balkan treba da bude strateško usmjerenje ka pacifikaciji ovog prostora u decenijama koje dolaze. Da bi to bilo moguće, potrebno je eliminisati unutrašnje uzroke nestabilnosti na ovom prostoru i time, koliko je to moguće, smanjiti mogućnost spoljašnjem faktoru da izaziva destabilizaciju katastrofalnih razmjera na Balkanu. U tom smislu, ključni preduslov jeste strateški politički nacionalni dogovor Srba i Bošnjaka koji bi se u osnovi sastojao u tome da Srbi i Bošnjaci prihvate dejtonski uređenu Bosnu i Hercegovinu što znači da je ona država koja je jaka i nesporna onoliko koliko je unutar nje jaka i nesporna Republika Srpska, a da se u Srbiji omogući snažna autonomija Raške/Sandžaka koja će osigurati nacionalna prava Bošnjaka u tom dijelu Srbije i koja će omogućiti stabilizaciju tog prostora unutar granica Srbije. Međutim, stvari treba postaviti još i šire i potrebno je gledati još dalje u budućnost: Srbi i Bošnjaci moraju postati strateški partneri na cijelom prostoru Balkana, prosto jer su na to osuđeni. Mi smo osuđeni na saradnju, jedni na druge, jer dijelimo ne samo istu istoriju i jezik, nego i jer smo po prirodi stvari spona između Istoka i Zapada, Rima i Konstantinopolja, Istorije i Moderne.

Takođe, Evropa i na Srbe i na Bošnjake gleda sa podozrenjem, nepovjerenjem, često s razlogom, često i bez razloga. Mi moramo praktično dokazati da možemo na cijelom ovom prostoru napraviti civilizacijski iskorak i stvoriti sistem koji omogućuje razvoj i afirmaciju čovjekovih prava i sloboda bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. To je vitalni interes i Srba i Bošnjaka, jer nama samima najviše štete radikalizacije bilo kog tipa i mi sami očajnički trebamo civilizacijski, vrijednosni obrazac koji će štititi i njegovati slobodu svakog čovjeka i njegovo pravo da se duhovno i materijalno bogati u skladu sa svojim talentima, željama i radnim navikama, bez činjenja štete drugima u tom procesu.
Zbog svega toga, u ovim uzavrelim vremenima veoma je važno čuvati hladnu glavu i omogućiti razumu da stvari postavi na pravo mjesto. Ako se Bošnjaci i Srbi sporazumiju oko toga da su predugo bili budale i da su džaba ginuli za druge, ako odluče da se okrenu budućnosti i prosperitetu, ako iznjedre nove elite koje će gledati pedeset i stotinu godina unaprijed, onda ćemo mi moći da stavimo po strani istorijske sukobe i bolove, bez da ih zaboravljamo. Dogovor Srba i Bošnjaka će stabilizovati Balkan po nacionalnim i vjerskim šavovima, a sami Srbi i Bošnjaci će postati faktor stabilizacije i prosperiteta ne samo Bosne i Hercegovine i Srbije, nego i Crne Gore i Makedonije. Sve to će presudno uticati na postavljanje temelja nove balkanske federacije, odnosno stvaranje regionalne unije koja će imati ekonomski, tržišni, demografski i kulturni potencijal da život građana učini daleko prosperitetnijim, mirnijim i smislenijim nego što je to danas slučaj.

Dosta je bilo primitivne političke logike koja je ljude tretirala kao potrošnu robu, topovsko meso koje služi ostvarenju domaćih primitivnih elita i stranih strateških interesa. Čovjeka treba staviti na prvo mjesto, a Balkan treba graditi kao društvo slobodnih i emancipovanih ljudi koji poštuju svoj i tuđi identite i koji svoje odnose sa drugima uređuju na osnovama ravnopravnosti i tolerancije. Ekstremne elemente koji smisao vide u mržnjama, ratovima i terorizmu valja neprestano žigosati kao sumanute i bolesne, mlade ljude treba motivisati učenjem i širenjem vidika, a mržnji i ludilu se uvijek i na svakom mjestu treba oduprijeti Razumom i Ljubavi.

Komentari
Twitter
Anketa

Po vašoj procjeni koliko će vam trebati novca da bi spremili djecu u školu?

Rezultati ankete
Blog