Cara Dara

Trebinje, grad bez mora

Neki dan, što do nas, sjede neki stranci. Sa njima neka “naša”, odaje  je naglasak iako lijepo divani engleski. Pričaju o ljepotama Bosne, koji je grad lijep. Nisam nešto pratila priču dok ne čuh da se pominje Banjaluka. Reko’ baš da čujem!

"Lijepa je Banjaluka ali ništa tu nema posebno za vidjeti."

Ja se već smrkla, htjela se ubaciti i objasniti neke stvari i to sve u roku od tri sekunde koliko je trebalo da nastavi misao.

"Trebinje je, recimo, baš zanimljiv gradić." 

Nastaviše oni priču nabrajajući gradove i praveći plan šta će vidjeti dalje.

Ovaj razgovor sam čula u Jablanici, na povratku iz Crne Gore. Na putu tamo smo bili baš u Trebinju. I to namjenski. Da ga vidimo opet.

Trebinje bez mora

Ko je ikad bio u Trebinju razumije ovaj podnaslov. Ulaziš u grad i misliš, e sad je tu negdje putokaz za plažu. Ok. Ma ni ne treba putokaz. Tu je negdje. Nema. Garant se vidi sa brda. Nema. A miriše. Ili smo i ja muž pobudalili od velike subjektivnosti jer oboje, eto, volimo Trebinje.

Sigurno da taj morski nagovještaj uslovljavaju Dubrovnik i Herceg Novi koji su nadomak ovog gradića, a arhitektura koja je po slobodnoj procjeni najočuvanija i najmanje uništena u odnosu na ostale gradove, samo učvršćuje taj “eto mora pod nosom” osjećaj. Meni inače i hercegovački pjevajući naglasak dodatno pojačava taj morski osjećaj ali džaba. Grad je na kamenu mora bez. Digneš pogled mimo platana a ono Leotar. Ili crkva. Ili manastir. Ko je čitao “Jutra sa Leutara” shvatiće Dučićevu inspiraciju. Ima tu nešto kontemplativno.

Šta i gdje smo jeli a možda bi i još neko

Kao i svaki putopis koji drži do sebe, pa makar i mini, i ovaj ima preporuku šta jesti. Čisto da budete upućeni, a ne kao ja, pa da konobaru postavljate svakakva pitanja tipa: ” A šta je to škripavac?”.

Dakle, u Starom gradu, srcu Trebinja, stoje ukotvljeni ogromni platani. Kad već nema luke i brodova, neka to budu platani. Ogromna stabla su pravi bedem protiv sunca i vrućina, praveći debelu hladovinu i zvuk koji ako ima imalo vjetra podsjeća na udaranje talasa od obalu. (Pošto su male šanse da Trebinju nabave more, onda bar da naprave atrakciju sloganom – “Dođite jer nemamo, a kao da imamo”). Ako pod platanima ne popijete kaficu ili ne probate neko od hercegovačkih vina uopšte se ne računa da ste bili u Trebinju. Mi smo doručkovali u bašti hotela “Platani” (kako drugačije?). Pošto je čedovištima brzo progorilo mjesto nastavili smo dalje, u Stari grad. Ne slučajno. Mislim, bili smo veći u tu, znali smo gdje idemo.

Da, zbog ovih zgromipuca od sladoleda. Ova slika je nastala 2010. godine i od tad su se samo telefoni promjenili. Porcije i cijena, koliko se meni čini, ostaju iste.

Ako ste u Trebinju a meso vam nije mrsko, ne zaobiđite pršut. Sigurno da ima još jela koja su vrijedna probanja ali meni je za sad škripavac, sladoled i pršut na vrhu liste. Ne nužno tim redoslijedom.

Pošto smo hodali skoro cijeli dan, na kraju kad smo mislili da krećemo i sjeli u auto, završili smo u restoranu i vinariji “Vukoje” i  “samo da vidimo kakav je pogled” je rezultiralo ručkom. “Vukoje” je što se tiče cijena hrane malo papren u odnosu na ostalu ponodu u Trebinju ali ni to nije strašno jer su cijene u gradu sasvim umjerene (doručak 2,5 evra, kafa 0,7 evra) a ugođaj je svjetski, vjerujte.

Šta smo ovaj put obišli a možda bi još neko

Vinarija “Vukoje” možda zaslužuje cijeli blogpost al’ i ovo pišem u tri ujutro tako nek’ se stisnu među drugima iako su ostavili utisak ne samo na mene i muža, već i na Bebu. Izvana gledano, objekat koji u sebi ima vinariju i restoran, djeluje samo veliko. Bar meni. Ipak, od samog ulaza građevina govori da se neko ozbiljno pozabavio i najsitnijim detaljima kako vanjskog tako i unutrašnjeg dijela. 

Vrata u obliku vinske bačve su otvorena i ulazite u mračnu prostoriju sa crnim zidovima. Snobish biznis, pomislim ja odmah, naviknuta na svoju ljubav prema malim mjestima punih improvizacije. Pretamno za moj ukus a i maštu.

Ali, nekad i detaljan plan odradi posao i ostavi jak utisak jer taj mrak ubrzo bude zamijenjen svjetlim restoranom koji je sav u prozorima, što bismo mi rekli – šajbama. U restoranu smo  odmah pitali konobare da li možemo na terasu jer smo čuli da je pogled odličan. Konobar nije imao ništa protiv ali nam je skrenuo pažnju na vjetar.

Međutim čim smo izašli, postalo nam je jasno šta čovjek priča. Brisalo je na terasi. Vjetar je duvao ali je pogled oduzimao dah. I ne samo pogled. Terasa je bila jednostavna, bez detalja jer nisu bili ni potrebni zbog pogleda koji je bio više nego dovoljan. Dok nismo prošli iza. A iza, permakultura. Dobro, nije baš tačno to, da mi ne bi ovi moji permakulturaši crveni karton dali zbog takvih izjava ali meni je održivi razvoj odmah pao na pamet kad sam vidjela biljke na krovu. Bebo se, naravno, oduševio i odmah dao petama vjetra, kao da ga nije bilo dovoljno, i krenuo da trči u krug. Djeca odmah skontaju da li negdje mogu trčati u krug. Valjda imaju neki senzor za to.

Vjerujem da je terasa naročita uživancija kad si bez djece. Mislim da ni vjetar ne smeta toliko. Mi smo čisto radi fazona pokušali da zabilježimo dio atmosfere. Sunce je udaralo i ovo je odsjaj od stakla a Bebo je valjda trčao u krug. Bilo bi kul da smo imali vremena da opalimo par puta. Ovako samo zamišljamo da je skroz kul.

Preuzeto sa: Karadara.net

Komentari
Twitter
Anketa

Da li razmišljate o odlasku iz BiH u narednih godinu dana?

Rezultati ankete
Blog