Perica Grajić

Birdman pola godine kasnije ili neočekivana vještina uvlačenja filma pod kožu

Znam, znam šta ćete reći. Pa gdje si ti čovječe? Nema te sto godina, ko Zvezde u Evropi, ko pečenja u menzi, ko Mladena Bosića u Mensi, ko… Ne morate dalje, znam sve, praštajte. Već dugo se tjeram da sjednem u ugodno društvo tastature i praznog virtuelnog lista papira ali sudbina je htjela da se taj istorijski randevu desi tek sad. Postoje opravdani razlozi za to – milion obaveza (subjektivni utisak) i lijenost dostojna jednog Snorlaksa (objektivno gledano). No, šta je bilo bilo, okrećemo se budućnosti u maniru propalih crnogorskih fudbalskih talenata  Hiljadu i hiljadu rifrešovanja stranice i evo ga, konačno se isplatilo, Nešto novo, nešto divlje, nešto zbog čega ćete proklinjati očinji vid. Pa da se bacimo na posao.

Volim zimu. (Koju sad crnu zimu bemte luda? Vani ‘iljadu stepeni.) Tako je to kad pišem brzinom G.R.R. Martina. S obzirom na moju ažurnost postoji realna mogućnost da do objavljivanja ovog posta zima stvarno i dođe (ova naša, ne gejmovtrounsovska) pa sve dobije smisao. Rođen sam u januaru pa valjda i to ima neke veze, ali vjerovatno jedan od glavnih razloga za moje simpatisanje najhladnijeg doba je što nam tad stižu najbolji filmovi u godini, polako kreće hajp oko Oskara i počinje trka za najprestižniju filmsku nagradu, a mi možemo uživati u onome što su nam filmski majstori stavili na trpezu, iznova to analizirati i glumiti opake filmske stručnjake. Prošlu zimu sam nestrpljivo iščekivao četiri filma: Foxcatcher, Nightcrawler, Imitation game i Birdman. Prva dva nikada nisu ni dočekala mrak banjalučke kino sale pa sam ih morao juriti po bespućima interneta, valjda je bila procjena da neće izazvati potrebni odziv objektivne banjalučke publike, a kako i bi, pa nije ih režirao Mima Karadžić. Sa druga dva sam već imao više sreće. Što se tiče utisaka o tim filmovima, Foxcatcher mi je bio “onako”, Nightcrawler i Imitation game iznad prosječno dobri, a kakav mi je stav o Birdmanu saznaćete u narednim redovima.

10450853_1451818421737703_4319132848954353595_n

Radnju filma nema šta da vam objašnjavam. Svi ste ga sasvim sigurno već odgledali osim ako ne živite u Sjevernoj Koreji, ili štajaznam, na Sokocu. Ako kojim slučajem obitavate na nekoj od ove dvije egzotične destinacije evo ukratko: Riggan Thompson je propala holivudska zvijezda koja je nekad bila poznata po ulozi superheroja Birdmana a koji danas pokušava da se vrati na staze stare slave tako što adaptira, režira i glumi glavnu ulogu u predstavi na Broadwayu. Eto, sad možemo nastaviti dalje.

Nemam pojma kako ni zašto ali osjećao sam nešto posebno u vezi ovog filma i puno prije nego što sam ga pogledao. Da li zbog režisera, glumačke ekipe, samog plota ili nečeg četvrtog, teško je dati odgovor. Rekao bih ni zbog jednog konkretno, a i zbog svega zajedno. Inaritua sam uvijek cijenio kao režisera i volio njegove filmove ali nisam bio neki die hard fan, all-star glumačka postava moćno djeluje kao ansambl ali kada ih raščlanimo ni prema jednom nisam ranije imao neko pretjerano visoko mišljenje. Prema Keatonu sam bio ravnodušan, Naomi Watts mi je bila kao dosadnija verzija NIcole Kidman (Jel moguće to uopšte?), Emma Stone mi je kao pojava simpa jer izgleda kao neko ko može eksirati pivo kad poželi i kao da je igrala fudbal s dječacima kao mala ali me njene ranije uloge nisu obarale s nogu, Zach Galifianakis će uvijek biti žrtva popularnosti Hangovera a jedino sam Nortonov istinski fanboy još od Primal feara. Sama radnja je djelovala kao nešto što bi mene zainteresovalo, ali opet nisam očekivao ništa do sada neviđeno. Uprkos ili baš zahvaljujući svemu tome s nestrpljenjem sam čekao da konačno dođe u kino. Nije bila opcija da ga gledam igdje drugo.

7088_1510675572518654_2821283890474654987_n

29. januara je napokon stigao. Na torentima se mogao naći i više od mjesec dana ranije ali sam se suzdržao nekako. Nisam si htio oduzeti puni užitak. 20 časova, udarni termin, prohladno januarsko veče, idealno za sakriti se u toplini kino sale i uživati u plodovima rada majstora sedme umjetnosti. Svi uslovi za punu salu su ispunjeni. Right? Wrong! Objektivna banjalučka publika je jednu od onih manjih sala kina Palasa ostavila polupraznu (Ili ju je do pola napunila?) a prije kraja projekcije i taj broj se značajno smanjio. Bitno da je na Avengersima bila dupke puna velika sala (Da, i to sranje sam gledao. Najgora investicija još od transfera Ševčenka u Čelzi i pizze koju je moj drug Igor vratio u drugačijem agregatnom samo par sekundi nakon što ju je unio u sebe, šta ću kad volim ići u bioskop). Naravno, ovo je grad, zemlja i planeta imbecila, svjestan sam toga, ali opet ne uspijevam da stvorim odbrambeni mehanizam zahvaljujući kojem se ne bih užasno iznervirao svaki put kad bi mi ta činjenica iznova bila servirana na tanjir. I sad će to moroni pravdati ukusima koji se, razumije se, razlikuju i o kojima se, dakako, ne raspravlja. E pa to nema veze sa tim. Nisu filmovi sladoled sa ukusom vanilije. Film je prokleta umjetnost, ma koliko se to trudili da nam ogade i svedu ga na kokica razbibrigu koja služi da se čovjek isključi na dva sata i pobjegne od svakodnevnih problema. Majku mu, kino, odnosno film, baš kao i svaka druga umjetnost ne treba tome da služi. Ne treba tamo da ideš da bi isključivao mozak već baš da bi se prosvjetlio, proširio svjetonazore i taj isti isključeni mozak učinio upotrebljivijim. Nema to veze sa mojim romantičarskim pogledom na svijet, to ima veze sa zdravim razumom. I nema tu nikakvog ukusa. Kvalitet je savršeno objekivna kategorija, samo što je narod previše slijep da bi ga vidio, previše neuk da i kad ga vidi da da ga prepozna i previše bezobrazan pa i kad ga prepozna pravi se kao da ga nema, a onda nam ti isti moroni nesposobni za uspostavljanje ikakvih kriterijuma i ljestvice kvaliteta prodaju muda pod bubrege sa ukusima koji se razlikuju i o kojima se, podrazumjeva se, ne raspravlja. Ma nije nego.

Uprkos tome, gledanje ovog filma je bilo neponovljivo iskustvo. Nakon njega sam se osjećao išamarano (in a good way) kao đak prvak od strane oca nakon keca iz matematike (u neka normalnija vremena) ili kao učiteljica od strane oca đaka prvaka zbog onog istog keca (u ova rogobatna vremena). Neopisivo snažan utisak koji sam naravno odmah morao sa svima podijeliti što uživo što putem društvenih mreža bez obzira da li oni željeli ili ne slušati o tome.

Kako vrijeme protiče tako i sjećanje blijedi i oduševljenje splašnjava, to se odnosi manje više na sve, zar ne? Manje više sve, ali ne bukvalno sve. U tome je caka sa onim istinskim velikim i vrijednim djelima kakav je i Birdman. Što se više vremenski odmičeš od njega, bliži si mu, bolje ga shvataš, pronalaziš neki novi sloj, što svoj, što njegov i tek tada u potpunosti uživaš i svjestan si njegove veličine, svjestan si da si osjetio nešto veće od života. Znam, zvuči preseravački, ali zaista je tako.

Kako je vrijeme odmicalo sve više sam postajao vezan za ovaj film. Nisam ga mogao izbaciti iz glave, u snove bi mi dolazili oni uski hodnici brodvejskog pozorišta, a jutrima bi se budio obliven nekim od citata kojima nas zapljuskuju Riggan Thompson i družina. Znam, život mi je beskrajno ispunjen kad jedan film uspijeva da mi okupira um na duži period. Pažljivo sam pratio trku za Oskara i navijao za Birdmana poput kakve oblajhane babe ili crvenokose dokone gospođe za pobjednika Parova. Čak mi je i Boyhood, koji je izuzetan film, postao antipatičan jer je bio glavni konkurent Birdmanu i prijetio je da “otme” ono što Inarituovom čedu pripada. Za razliku od prethodnih, ove godine je Akademija pogodila u sridu. Nagrada za najbolji film, režiju i originalni scenario završila je u pravim rukama, ali ostaje žal što je Keaton ostao bez zlatnog kipića već je isti pripao Eddie Redmayneu za imitaciju, istina maestralnu, ali svejedno imitaciju Stephena Hawkinga. Znamo da su u Akademiji slabi na uloge hendikepiranih, te slavnih i istorijskih ličnosti ali prava je šteta ne nagraditi Keatona za tako jednu posve originalnu ulogu i lik koji je stvorio bazirajući ga na borbi sa samim sobom, sa svim što on jeste i nije. Mnogi su mišljenja da treba staviti znak jednakosti između Keatona kao glumca i Riggana Thompsona kao lika ali sam Keaton je izjavio da nikad nije glumio lik toliko drugačijeg karaktera od njegovog. Istina je kao i obično vjerovatno negdje u sredini, ali u svakom slučaju, jepse Akademijo što si nas uskratila za još jedan ovakav govor: Pogledajte ovdje

Moje univerzalno mjerilo za vrednovanje filmova je drugo gledanje. Svašta se čovjeku može na prvu svidjeti, ali ako je podjednako dobro i drugi put, onda će biti odlično i stodrugi put. Tek juče sam stavio Birdmana pred taj prijeki sud. Šta ako to više ne bude to? Šta ako bude kao Jordan u Washington Wizardsima ili Kum 3? Šta ako baci sjenu na savršeno sjećanje? Srećom, ovo nije takva priča. Birdman mi je priuštio još bolju vožnju nego prvi put. Možda zato što sam bio spreman na ono što me čeka, možda zato što sam se više mogao posvetiti detaljima, možda zato što više nisam postavljao pitanje šta se desilo već kako i zašto, možda zato jer je prosto remek-djelo.

Inarituova precizna režija dolazi do savršenstva dok nas vodi kroz uske hodnike pozorišta, stvarajući u nama na momente osjećaje klaustrofobije i panike, dok i sami postajemo dio svog tog cirkusa. Kamera je nevjerovatna, u filmu je upotrebljeno samo 16 rezova dok nama djeluje kao da je sve snimljeno u jednom kadru. Udarci bubnja koji su otprilike jedina muzika u filmu kao da predstavljaju puls ili venu koja titra na čelu Riggana Thompsona, a i nas samih jer, trebam li napominjati, i mi smo uvučeni u ovaj film i nismo samo pasivni posmatrači.

Oduvijek sam obožavao filmove sa moćnim i dinamičnim dijalozima, sa citatima koje ispaljuju glavni glumci i koji su tako prokleto jednostavni, istiniti i bliski svima nama, a istovremeno tako genijalni i unikatni da se u tebi miješaju osjećaji divljenja i zavisti autoru uz pu, majku mu, kako se ja toga nisam sjetio. Zato su Tarantino i Woody Allen jedni od filmskih stvaraoca koje najviše cijenim i zato sam, između ostalog, onoliko svršavao na prvu sezonu True Detective-a. Takav je i Birdman. Broj genijalnih dijaloga i citata od kojih ti se prosto vrti u glavi. Dominiraju toliko da bi se analiziranju svakog od njih mogao posvetiti po jedan blogpost ili čak knjiga, ali ko danas čita knjige, batko moj.

Film posjeduje ogromnu dozu samoironije i autor nijednog trenutka ne bježi od činjenice da je i sam dio tog usranog svijeta kojeg se toliko gadi i koji kritikuje. Prozivanje Hollywooda za kulturni genocid, za “vrijednosti” koje se mjere u vikendima, titranje jaja jedni drugima sa nagrađivanjem raznoraznih pornića i crtića, štancanje do iznemoglosti prequela, sequela i ostalih superherojskih toksičnih sranja za koje stupidna publika stoji danima u redu i puni bioskopske sale, zajebavanje Robert Downey Juniora i sličnih zvijezda koje obrću pare mamuzanjem mrtvog konja, Keatonovo sprdanje sa svim onim što je bio i onim što je danas… (Btw, jel samo meni sa onim brčinama i frćkavom perikom liči na Samuela L. Jacksona u Pulp fictionu?)

FIlm svojim oštrim jezikom bez trunke političke korektnosti ne štedi apsolutno nikoga, demistifikuje sve jeftine laže koje nam se podmeću kao bijelosvjetska mudrost i na koje prelako padamo, te na kraju i nas same stavlja pred stub srama i tjera da se zapitamo kakvi smo, šta to radimo i zašto.

10422455_1572224283030449_5024786288705420242_n citat godine

Norton na pretpremijeri proziva publiku da bar na trenutak odjebu od svojih “pametnih” igračkica i konačno dožive pravo iskustvo. Keaton u trenutku potencijalne smrti ne brine o tome kako ostavlja ženu i ćerku same, već o tome kako će sutra na naslovnici biti zaginuli Clooney a ne zaginuli on, navodi primjer Farrah Fawcett koja je umrla na isti dan kad i Michael Jackson a nje se niko ne osjeća (Imam i ja primjer, Nino Rešić par dana nakon Toše Proeskog), sve se vrti oko sumanute trke za slavom. Svi smo opterećeni svojim mikrokosmosom i vjerujemo da radimo nešto veoma važno, dok niko zapravo ni ne zna da mi postojimo, ljude zaboli za nas, čitava ljudska istorija je stala na maramicu kojom je Riggan usta obrisao, ali mi smo prezauzeti trivijalnostima da to shvatimo. Bitno nam je isključivo mišljenje drugih iako znamo da “stvar je stvar, a ne ono šta se o njoj govori”. Sve se svodi na društvene mreže i “viralnost”, sve što radimo radimo da bismo (p)ostali relevantni a ne da bismo napravili nešto istinski vrijedno, a opet i da napravimo išta takvo u ovom poremećenom svijetu to neće ni prići popularnosti jutub videa na kojem se mačka igra sa dildom. Tražimo ljubav a zapravo sve što želimo je divljenje, postajemo kritičari koji izgledaju kao da su beskućniku polizali šupak jer ne možemo biti umjetnici, sve samo etiketiramo, a zapravo ništa sami ne rizikujemo. Nakon što nas ovim i sa još milion drugih detalja Birdman išamara u svojih 119 minuta, možemo li nakon takvog iskustva biti isti ljudi?

ovako Dado Polumenta muva ovako Dado Polumenta muva

Innaritu vjeruje u inteligenciju svoje publike, zato vjerovatno njegovi filmovi i ne zarađuju milijarde. U ovom filmu uopšte nije bitno šta se na kraju desilo. On može da se tumači na stotine različitih načina i da svi budemo u pravu ili niko da ne bude. To je umjetnost, ne trka na 100 metara. Poenta je da to shvatanje bude samo naše, da sami kreiramo epilog, da sami stvorimo svoj univerzum. Ovo je film o cijelom društvu i o svakom od nas. Svi smo mi Riggan Thompson i svi u glavi imamo nekog svog Birdmana koji nam govori šta smo trebali ili nismo, šta je najbolje za nas i s kojim se stalno raspravljamo, mrzimo ga, bježimo od njega ali ga se ne uspijevamo riješiti. Zato nije bitno šta se desilo na kraju, već je važno da se vratimo na početak. Nije pitanje da li je on živ na kraju, već jesmo li živi mi. Baš kao što piše na samom početku filma “Jesi li dobio šta si želio od života”?

Ovo je film zbog kojeg ćemo za dvadeset, trideset ili četrdeset kada izađe 122. nastavak Ironmana ili remake Terminatora u 16d džangrizavo kritikovati filmski svijet i konstatovati kako više nema istinskih umjetničkih djela i filmova kakvi su se snimali te 2014. godine.

Komentari
Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog