Radmila Trbojević

“Sloboda nije vrijedna, ako ne uključuje slobodu i da se griješi “

Rekao je ovo  jedan mirni, davno upokojeni Indijac, opirući se moćnoj engleskoj Imperiji na svoj poseban način.

Kocka je bačena - naša Skupština je rekla da hoćemo referendum !

Može Švajcarska, može Škotska, Engleska, Španija – svi mogu samo mi ne - zato što smo dio BiH, tog neželjenog djeteta, rođenog u Dejtonu.

Da li nama zasita prijete? Kako je to moguće?

U demokratskim državama ljudi biraju imena ulica referendumom !

Šta ćemo sutra - kao mantru ponavljaju srpski zastupnici, kao da će to sutra (govorim naravno, ako će se referndum desiti) biti naša apokalipsa. Sutra, odnosno tog drugog dana - neka međunarodni predstavnici misle šta će, a ne mi! Zato bi bilo dobro da nešto misle i smisle PRIJE nego što mi izađemo na taj referendum. Rješenja postoje. Pitanje je samo možemo li mi više u ista vjerovati !

Kako je sve to izgledalo nama, običnim ljudima ?

Predsjednik Republike za govornicom objašnjava šta je naš cilj. U sali Skupštine nema ni elementarne kulture, ni trunke poštovanja prema instituciji Predsjednika, prema onome što ON jeste u tom trenu, bez obzira šta sve opozicija ima protiv njega. On, ponesen atmosferom - takođe gubi nerve i onu neophodnu distancu čovjeka koji tu poziciju nosi - koja mora postojati, ako ne zastupnika u odnosu na njega kao Predsjednika – onda Njega u odnosu na njih. Morao je da se susdrži, da kaže kratko šta misli i da se udalji sa govornice. Nikada mnogo riječi ne ubjeđuje onoga drugog, pogotovo ako taj ima već duboko zacrtane ciljeve. On (mislim na opoziciju) i kad bi htio - ne može prihvatiti taj obrt. To je bilo sasvim jasno.

Postavlja se pitanje kako će onda ONI koji kroje našu političku sudbinu poštovati, našu Skupštinu, naš kukavičluk, naše natezanje, lično prepucavanje, prevrtljivih poluobrazovanih, čudesnom igrom napabirčenih glasova - skupljenih zastupnika - koji nemaju ni osnovni kućni odgoj. Ljudi se zgražavaju degutantnim, ostrašćenim nesuvislim diskusijama – do te mjere da narod sluđen - više niti sluša niti gleda ta skupštinska mrcvarenja.

Vratimo se na pitnje ŠTA ĆE BITI , AKO BUDE ?

Biće to da ćemo reći da ovako više ne može.

Sude stotine Srba, optužuju gotovo cijeli entitet za genocid – a stalno pričaju kako srpski narod nije kriv. Ako su mogli smisliti da mi koji smo krvavo ratovali, živimo zajedno (kao i mnogi drugi narodi u istoriji) - danas se ne možemo ni rukovati, koji brojimo kosti mrtvih, gledamo kako jednog srpskog premijera linčuju, kako nas ne uvažavaju (slučaj Nasera, tog heroja Srebrenice koji nije ništa kriv, a bestijalno je klao svojom rukom) – puštaju još isto veče u Sarajevu na slobodu – neka smisle šta ćemo i kako ćemo dalje.

Ima ona narodna, kada dara prevrši mjeru - ništa više nije isto.

Ako je ono što smo vidjeli u Srebrenici – naša istina, naš suživot tada sve ovo do sada gubi smisao.

Na kraju želim reći par riječi zastupnici Sonji Karadzić, koja se u Skupštini javlja i pita nešto što je, kaže, lično iskusila, a iskusila je vjerujem jako mogo! Ništa sutra neće biti drugačije, ako mi makar ne pokušamo da nešto promijenimo. Nemoguće je da misli da bi promjena ljudi i dolazak na vlast ovih drugih, njima sada odjednom dražih, jer nisu za KONFLIKT - suštinski promijenio NJIHOV odnos prema nama u RS! Ona bi trebala znati da se moćni IGRAJU s našom nesrećom u BiH, mijenjaju scenarija, glumce, statiste, pozornice – one bezvrijedne i istrošene bacaju u ugao i daju im mrvice, a bore se s onima (Grk Cipras i mnogi naši prije njega) čija ih svježa krv neodoljivo mami kao vampire!

Moram je podsjetiti da je njen otac stao na čelo srpskog narodnog pokreta 92 godine ne pitajući šta će biti sutra. On je znao da se moramo braniti. Pri tome ne mislim da se sada trebamo braniti oružjem, sada samo moramo reći šta mislimo o zakonima za koje smo, kada su usvajani, mislili da su dobri, ali SADA više ne mislimo tako.

Dakle, referendum može biti, ali ne mora nužno ništa promijeniti. Škotska je na primjer pupčanom vrpcom vijekovima vezana za Imperiju – pa je ipak pokušala da ode! I šta? Ništa. Pokušće ponovo.

Ali, zar je za nas i POKUŠAJ, pa makar bio i neuspješan (ne mislim da bi bio greška) - nemoguća misija?!

Šta smo mi onda ?!

Komentari
Twitter
Anketa

Po vašoj procjeni koliko će vam trebati novca da bi spremili djecu u školu?

Rezultati ankete
Blog