Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Pismo Bogu

Bože,

Obraćam Ti se jer nemam kome drugom. Gradonačelniku Banjaluke se nema svrhe obraćati jer on je političar i radi sve što mu se kaže “po zakonu”, tvojim neimarima iz Banjalučke eparhije ne mogu se obraćati jer je to njihova ideja, a predsjedniku Republike Srpske se svi obraćaju pa ne želim da mu i ja dosađujem.

Znam da znaš zašto Ti se obraćam, jer Ti sve znaš i sve možeš, ali ja ću ti ipak napisati par riječi zbog javnosti.
Ti znaš Bože da se u Bulevaru vojvode Živojina Mišića, planira graditi crkva. To je ona ledina između OŠ “Branko Ćopić” i zgrade “Titanik” ili ti kod bivšeg kafića “Hacijenda”. Inicijativa za izgradnju crkve je došla od strane rabova tvojih tj. Srpske Pravoslavne Crkve Opštine Banjalučke.
Iako to znaš ja ću opet zbog javnosti pomenuti da je ta ledina, za djecu koja žive u Boriku, više od zelene površine.

Taj prostor je najveća slobodna zelena površina u ovom dijelu naselja i koristi se kao tradicionalno dječije sankalište u zimskom, odnosno igralište u ljetnjem periodu. Tu je onomad bio nasukan i neki drveni brod, sa stepenicama, pijeskom, gumama i klackalicama, ali toga više nema jer nemar i nebriga čine svoje. Još uvijek ima nekoliko ljuljaški.

Ima tu i pokoja klupa koje s proljeća najviše koriste pubertetlije za bjesomučno vježbanje ljubljenja, a mi roditelji to koristimo da djeci na fin način objasnimo šta je to ljubav.

Dragi Bože, znam da ti voliš kada se grade hramovi u tvoju slavu i kada ljudi dolaze u te hramove da veličaju tvoje ime i potvrđuju svoju vjeru kroz molitvu i pričešće, ali osjećam da je tebi milije da slušaš radosnu vrisku i ciku djece za vrijeme zimskog raspusta dok se u raznobojnim skafanderima spuštaju niz taj brijeg sa svojim sankama i šlićurama ili ljeti kada igraju fudbal, igraju se u pjesku, uče da hodaju po travi ili maze kučiće.
Bože, djeci u Banjaluci otimaju parkove i zelene površine.

I na kraju Bože da li svi tvoji hramovi moraju biti od cigle i betona, ozbiljni i veličanstveni? Šta fali da ovaj planirani hram bude travnat i ukrašen bijelim radama, maslačcima, mravima, leptirima, skakavcima i bubamarama.
U ovoj dolini suza, fino je imati i jednu zelenu oazu.

Pomozi nam Bože

Komentari
Twitter
Anketa

Da li razmišljate o odlasku iz BiH u narednih godinu dana?

Rezultati ankete
Blog