Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Naša tajna neuspjeha i kako smo se vratili u 1989. godinu

 Tajna uspjeha prosperitetnih društava leži u znanju. Uspješne zemlje najviše investiraju u obrazovanje i stvaraju ambijent u kojem postaju privlačne za one najpametnije širom svijeta. Sjedinjene Države su postale svjetska sila kad je Hitler svojim savršeno glupim rasističkim zakonima otjerao iz Njemačke Jevreje intelektualce, koji su pretežno otišli u SAD i tamo napravili nevjerovatne rezultate u nauci, kulturi i drugim intelektualnim oblastima. Upravo su jevrejski naučnici konstruisali i atomsku bombu uz pomoć koje su SAD ne samo okončale Drugi svjetski rat, nego i u narednim godinama potvrdile svoju globalnu supremaciju kao svjetske sile. Nakon toga SAD su nastavile da privlače najtalentovanije učenike i pametne ljude širom planete, ne osvrćući se previše na njihovu nacionalnost, vjersku, ideološku, seksualnu ili kakvu god pripadnost. I dan-danas Amerika ostaje tehnološki najrazvijenija zemlja svijeta, ne zato što se Amerikanci rađaju sposobniji od drugih, ne zato što je američki obrazovni sistem idealan, nego zato što SAD nastavljaju da regrutuju najbolje naučnike, ljekare, programere i druge pametnjakoviće širom planete.

S druge, pak, strane, tajna neuspjeha siromašnih i primitivnih društava poput ovih naših, balkanskih, leži u tome da ta društva ne samo da sistemski tjeraju od sebe pametne ljude, nego se još i diče time i proslavljaju jubileje svojih osvjedočenih gluposti i zvjerstava. Tako, ova godina protiče u proslavama jubileja svega onoga čega bi se svako pametan, razuman i elementarno moralan samo stidio. Hrvatska država proslavlja jubilej dvadeset godina od zločina kojim je protjerala četvrtinu miliona svojih građana srpske nacionalnosti u par dana, što predstavlja intenzitet etničkog čišćenja nezabilježen čak i u Drugom svjetskom ratu. Srpski pseudonacionalisti se vrijeđaju na obilježavanje zločina u Srebrenici, iako prava tema nije samo taj zločin nego, uopšte, ideja kojom su se mnogi politički lideri Srba za vrijeme rata vodili a koja se sastoji od premise da Republiku Srpsku treba graditi tako što će ona biti ekskluzivni prostor ljudi srpske nacionalnosti, dok tu nekog posebnog prostora za Bošnjake i Hrvate nema niti treba da bude. Bošnjački pseudonacionalisti, pak, insistiraju na ulozi žrtve bošnjačkog naroda iako su bošnjački političari za vrijeme devedesetih godina jednom bolesnom logikom smatrali da mogu izgraditi unitarnu i bošnjački dominantnu BiH tako što će svjesno žrtvovati ne samo mir, nego i svoj narod i na tom krvavom kapitalu graditi zemlju onako kako su je oni zamislili a koji se svodi na najbolje tradicije funkcionisanja srednjovjekovnog istočnog kalifata kao vrijednosnog uzora tadašnje i sadašnje bošnjačke političke elite.
Sve u svemu, tu nema previše prostora za bogznakakvo pametovanje. Nacionalne elite toga vremena na svim stranama vodile su se logikom koja je na ovom prostoru vladajuća još od 1945. godine. Ta logika se u osnovi sastoji u tome da vlast eliminiše sve one koji joj predstavljaju prijetnju, a to su prvenstveno oni koji nešto znaju. Tako su komunisti prvo pobili i protjerali najeminentnije predstavnike građanske klase, pa su onda na Goli otok počeli da šalju sami sebe, da bi se potom ovi koji su činili sva ta zvjerstva posvađali međusobno (Tito i Ranković, s jedne, i Đilas, s druge strane), da bi se potom posvađali Tito i Ranković, i tako dalje. U biti, ideja vlasti od tada jeste da morate likvidirati uspješne da biste ostali najuspješniji, a što je siguran recept ka paklu, neznanju, siromaštvu, ratu i bjedi. Kad je komunizam kao koncept izgubio smisao 1989. godine, odnosno nakon što su se kao kule od karata srušili Sovjetski savez i Berlinski zid, bilo je jasno da ovdašnji komunisti moraju da pronađu nove mehanizme za uništenje Drugoga i Drugačijeg, pa su se ogrnuli šovinizmom kao idealnim oruđem da se na Balkanu izazovu novi ratovi i podjele. Prevejani komunisti su preko noći postali zadrti nacionalisti i belaj je mogao da počne.

Da su hrvatski lideri imali bilo kakvu državotvornu i patriotsku svijest, ne bi otjerali od sebe četvrtinu miliona Srba. Time su se ne samo civilizacijski obilježili kao primitivci i rasisti, nego su napravili medvjeđu uslugu Hrvatskoj i njenoj ekonomiji jer je prostor u kojem su živjeli Srbi zadesila demografsko-ekonomska katastrofa budući da je ta zemlja i danas uglavnom pusta. Da ne pričamo o tome koliko je pametnih ljudi napustilo Hrvatsku i napravilo karijere u Srbiji i drugim zemljama. Hrvatska se tako lišila svojih građana, izgubila je demografsku i intelektualnu snagu zato što su fašistički ideolozi smatrali da je hrvatska državnost obrnuto proporcionalna broju Srba u Hrvatskoj.


S druge strane, istu grešku su činili i brojni srpski političari u Republici Srpskoj. Apsolutno je bilo besmisleno, glupo i zločinački tjerati Bošnjake sa teritorije Republike Srpske, rušiti džamije i stvarati jednonacionalnu državu u kojoj bi vjekovima vladala političko-profiterska elita koja je do moći i novca došla na krvi i u ratu. Pravi državotvorni koncept bi bio da Bošnjake držite kao malo vode na dlanu, da im se osigura lična bezbjednost i imovina, da im se predoči da civilizacijski koncept Republike Srpske znači prosperitet i slobodu, da je Republika Srpska odraz želje svih njenih građana, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili neku treću pripadnost za slobodom i tolerancijom. Republika Srpska je imala smisao kao koncept koji se protivi ideološkom, nacionalnom i vjerskom totalitarizmu i isključivosti, da bude oaza Srbima koji ne žele da budu komunistički niti šovinistički fanatici, kao i da bude prostor u kojem normalni Bošnjaci mogu da ostvare ličnu sreću kao što su, primjera radi, u Švedskoj, a ne da služe kao topovsko meso islamskim fundamentalistima koji bi svaki dan da nekoga opašu dinamitom i pošalju da digne u zrak neki autobus. I upravo ovaj koncept, koliko god se činio na prvi pogled naivnim, dobija smisao danas kad isti oni bošnjački politički elementi koji su bili vladajući i devedesetih godina danas žele od BiH da prave islamsku državu, da od ovog prostora prave Siriju, Irak i ostale bedastoće. Republika Srpska je morala i trebala da bude alternativa takvom društvu, međutim pameti za to nije bilo.

Ideološke i nacionalne čistke su bile prethodnica potonjim čistkama svega što misli svojom glavom. Danas smo svjedoci da u svim postjugoslovenskim društvima političke elite vrše eliminaciju i čišćenje svih građana svoje nacionalnosti koji se protive učestvovanju u ovoj sveopštoj eroziji vrijednosti i morala. Svi pametni bježe odavde glavom bez obzira, što znači da je koncept likvidacije i eliminacije Drugoga i Drugačijega ušao u posljednju fazu. Ova društva, osiromašena i intelektualno obogaljena, nemaju više bilo kakve snage da ponude izlaz. Ova društva ne nude prosperitet svojim građanima. I jedino što političarima preostaje jeste da do kraja glođu kosku mržnje i primitivnih mitova na kojima su izgradili svoje lične imperije i da koriste potrebe velikih sila da na ovom prostoru ponovo bukne nemir kako bi se veliki raskaišavali međusobno koristeći nas kao glinene golubove u svojoj igri.
U osnovi, ovo je rezime ove, 1989. godine.

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog