Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Izbor

Svako je kovač svoje sreće. Ova stara poslovica otkriva suštinu čovjekovog zadatka na zemlji. Da se sam bori za svoj prosperitet. Civilizacijsko-vrijednosni napredak je promovisao još jedno načelo-čini šta god želiš, tvoja sloboda neka bude ograničena jedino slobodom drugog čovjeka. Ovo načelo je plod promišljanja inteligentnih i humanih ljudi koji su smatrali da je čovjek najviše dostignuće Prirode, ili da makar može to da bude. Ako nam je Bog dao razum, onda nam je dao sve. A zlo nije ništa drugo nego odsustvo razuma, te nas i sama istorija uči da su neki od najgorih ljudi na svijetu uvijek bili izrazito nerazumni, odnosno bili su budale. 

Ako uzmemo da je svako od nas odgovoran za svoje blagostanje, onda stvari dobijaju drugačiji smisao od onoga koji je postao neko opšte mjesto u današnjem javnom diskursu. To opšte mjesto, ta ustaljena filosofija znači da su za nas odgovorni drugi, a ne mi sami. Bilo bi mi dobro, samo da država radi svoj posao. Za svaki moj neuspjeh postoji neki krivac van mene.

Naši ljudi su potpuno izgubili kompas pojavom latinoameričkih serija tokom devedesetih godina. Došlo je do zamjene teza: odjednom su prvo žene, a potom i muškarci, počeli da shvataju život i svijet oko sebe kao švedski sto sa kojeg uzmeš šta ti se dopada. Ukrasi, raskoš i dileme junaka iz tih serija su postali mentalni ambijent naših ljudi. Da li su oni bježali od poratne depresivne realnosti, da li je to bila neka laka razbibriga, nije to niti važno. Koncept ružičaste televizije koja postaje realnost za naše ljude i dalje traje. Ovdje se smatra da svi imaju pravo na skupa kola, dobre satove, luksuzne kuće, neke egzotične godišnje odmore bez da se prvo teškom mukom dođe do svega toga, odnosno da se do bogatstva dođe tako da vam ga neko omogući, a ak ne omogući onda ste vi nezadovoljni i demonstrirate. Poruke koje smo zaprimili iz tih serija, zajedno sa prijašnjim karakteristikama mentaliteta koje su posljedica života na hronično nestabilnom Balkanu a koje se ogledaju u tome da se ovdje brzo živi i još brže umire, odnosno da nije poželjno raditi mukotrpno, štediti i sticati jer za noć sve može da nestane u plamenu, te da je mudrost živjeti od danas do sutra i trošiti i nezarađeno, načinile su od nas cigane, odnosno ljude kojima je smisao trenutno zadovoljstvo, pretjerivanje u njemu u kombinaciji sa tom nekom melanholijom, valjda izazvanom neumitnošću prolaznosti života. Šta znam, ne kontam cigane.

Ovo, naravno, nije društveno-politički korektan tekst pa mogu da iznesem neka svoja razmišljanja. Svijet je podjeljen na sjevernjake i južnjake. Ciganski mentalitet je mentalitet juga. Tu su klasični cigani, ovi moderni (u koje potpada i dobar dio naših ljudi), tu su latinoamerikanci, Afrikanci, Arapi i svi oni koji život shvataju kao potragu za brzim i lakim zadovoljstvima. Naravno, nisu svi pripadnici ovih grupa takvi, to je esencija kultura koje prevladavaju u ovim grupama. Ta kultura je možda i u pravu, možda smisao života i jeste uživanje u njemu dok traje. No, nešto drugo je sad važno.

Druga globalno-istorijska kultura jeste kultura Sjevera. Sjevernjaci (kojima takođe pripada dio naših ljudi), život doživljavaju ne kao prolaznu slavujevu pjesmu, nego kao borbu, kao muku kroz koju morate da prolazite svaki dan. Morate se boriti za hranu, morate se boriti za krov nad glavom, morate štediti, morate se odricati, morate obezbjediti svoju mladunčad. Sjevernjaci su ljudi od stava, oni su generalno predatori i njihov problem je u tome što kroz istoriju njihovo pregalaštvo kod njih napravi dovoljno novaca, kulturnih dostignuća i, uopšte uzev, moći, te oni zbog toga pomisle da su superiornija bića od Južnjaka, a što po pravilu rezultira genocidima, holokaustima i ostalim neviđenim zločinima. Paradoksalno, Sjevernjaci u tim istorijskim periodima pokažu da su u osnovi isto nerazumni i da se približavaju životinjama, poput Južnjaka čiji je jedini smisao da jedu, da se smiju, plaču i pare bez promišljanja šta će biti sa njihovim potomstvom.
Ono što nas takođe istorija uči jeste da je sjevernjački koncept-pobjednički koncept. Njemačka je svega trideset godina poslije kataklizme u Drugom svjetskom ratu ponovo bila najjača sila u Evropi. Japan je četrdeset godina poslije nuklearne katastrofe postao druga ekonomija svijeta. Amerika je već stotinu godina prva svjetska super-sila. S druge strane, semiti, crnci, cigani i dalje služe da ginu, da umiru od nekih boleština, da se nad njima vrše biološki i socijalni eksperimenti. Izvinjavam se zbog neuvijanja u celofan, ovo je život, ovo su realnosti.

Vratimo se sad nama. Odnosno, neka se svako vrati sebi. Ako svako od nas traga za sopstvenom srećom bez oslanjanja na druge i ne ometajući druge u tom istom poduhvatu, onda smo na pravom putu. Ne čini zlo i ne daj da ti čine zlo. Naš istorijski koncept zadruge nije koncept budućnosti, mada naša tradicija takođe nije za odbaciti jer daje odlične preporuke i mudrosti. Ona nas uči da je život muka, da valja ustajati u četiri ujutro, nahraniti stoku, ići na njivu, boriti se sa ćudljivom prirodom kako bi se došlo do komada hljeba na stolu. Da život nije bajka, nego surovost. Ali, zbog te ćudljivosti i nemilosrdnosti prirode mi ne trebamo da postanemo životinje, mi smo ljudi i naš je smisao da pokažemo na svom primjeru da je moguće nešto više od toga da prihvatimo zlo i nerazum. Mi smo kreacija Uma i Razuma, mi treba da umijemo i razumijemo da bi ispunili volju našega Tvorca i pobijedili zlo i nerazum.

'Ajde da sad budem još prozaičniji. Meni, Bogu hvala, nikad nije bilo bolje u životu nego danas. To je zato što je moj životni stav da mi je uvijek dobro, a i zato što mi je danas zaista mnogo dobro. Ako bih prihvatio metodologiju mišljenja moje okoline, to je zato što su mi vlast, država i Dodik to omogućili, kao što bi mi navedeni bili krivi da mi je loše i nikako. Naravno, Dodik i država nemaju nikakve veze sa mojim dobrom i srećom i neka ih đavo nosi od mene. Stvar je u tome da sam shvatio da je život borba, da je surov, ali da stav mora biti pozitivan i da se treba ući u harmoniju sa Prirodom, koliko god ona da je ćudljiva. Pa i ja sam, nije to sporno.

'Ajmo sad još konkretnije. Dok god sami ne činimo ništa da nam bude bolje, dok se ne žrtvujemo, ne patimo i ne borimo, neće nam biti bolje. Ali, kako se i boriti? Ovo je veoma važno jer ako se pogrešno borite na duže staze ste nagraisali. Dakle, veoma je važno da se prilikom borbe ne napunite jedom, odnosno da se ne borite zato da biste drugima nešto dokazali, niti da vas vode mržnja i zavist. To će rezultirati time da ćete vi živjeti zbog drugih, a ne zbog sebe, i dobićete kancer. Izješćete se. S druge strane, veoma je važno da u borbi ne napravite trule kompromise. Mnogi ljudi pojavno uspiju, ali su ostavili zadužbine u vidu usluga koje su im činjene, koje nisu časne i koje moraju kasnije da vrate. Oni će da skončaju od infarkta ili od samoispaljenog metka.
Čovjek, stoga, kroz život treba da ide sam i da shvati da je borba ono što nas usavršava. Koncept je dobar, iako blatnjav, smrdljiv, nikakav. Iluzija nije rješenje, plava pilula neće dovesti do sreće. Mladi ljudi neće doći do ozbiljnih para i ugleda tako što će preskakati prepreke preko noći. Moraju da se žrtvuju, da uče, da se strpljivo izgrađuju. Život iz filma ima samo na filmu. Žene moraju postati ponovo normalne i uzemljene, jer njihovo ludilo od muškaraca pravi potpune budale a tu sreće nema.

Ovo nije neki idealistički koncept. Ovo nije idealistički tekst. Sve se ovo dešava oko nas. Ako gledate, vidjećete da su budale svakim danom sve blentavije i da zla ima na pretek. Ali, i dobra, a to medijima nije zanimljivo. Tako, upoznao sam u proteklim mjesecima nevjerovatne ljude. Ljude koji proizvode voće i ne mogu stići da naberu koliko im strano tržište traži. Ti ljudi ne mogu da nađu dovoljno radnika jer danas mladi ljudi ne žele da rade fizičke poslove, toga nema u serijama, to nije in i ne mogu sa žuljavim rukama da se propijaju i kurvaju po banjolučkim birtijama. Bio sam u Jelahu kad sam iz Doboja išao u Teslić i vidio sam koliko ljudi rade, koliko imaju pravilne stavove, kako je svaka kuća fabrika, kako sve buja, kako se stvara prosperitet. Teško Republici Srpskoj ako sva postane Banja Luka a Federacija Jelah. Vidio sam da postoji ogroman prostor da se prave pare u cijeloj BiH, da se radi i da se gradi, međutim ne može ništa na silu i preko noći. Potrebna je pamet, razum, trpeljivost i vjera u sebe. Mora se malo i kontati, ne mogu se upisivati menadžmeti i onda tražiti način kako ući u javnu administraciju. Kaže mi poznanica da će ona dati svoju stvar i `vako i `nako, i kad je već tako, treba znati kome dati. Ni to nije bez svake logike, ali tu smo na mjestu gdje svako bira šta će i kako će.

A izbora se nikad nećemo moći riješiti, koliko god još od Adama i Eve bježali od njega. Izbor nas čini slobodnima.

 

 

"Autor je šef Pravne službe u Novomatic grupaciji u Republici Srpskoj. Specijalizovao se za oblast kompanijskog, bankarskog i prava osiguranja. Višegodišnji kolumnista na Frontalu, objavio preko stotinu autorskih tekstova i stručnih analiza".

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog