Potreba za kreacijom, stvaralaštvom, čovjeka sklanja od životinje i približuje Bogu kao Tvorcu. Čovjek koji gradi, koji stvara, on smisao pronalazi u usavršavanju i kreaciji. On, po prirodi stvari, prezire destrukciju. Prosperitet jedne zajednice mjeri se brojem ljudi u njoj koji su stvaraoci.

U jednom trenutku u svom djetinjstvu osjetio sam potrebu da nešto napravim. Poput druge djece, igrao sam se sa kutijama za šibice i kojekakvim sitnim tričarijama i pravio sam male gradove. Shvatio sam tad da i najveće gluposti i otpad mogu dobiti smisao, kojeg sami nemaju, ukoliko se poslože na određeni način. Taj način predstavlja odraz vizije stvaraoca, neimara, a ta vizija nije ništa drugo nego sam čovjekov duh. Taj duh ima nevjerovatnu potrebu da se ispolji, da se materijalizuje, i ukoliko ne dođe do realizacije te njegove potrebe ona desiće se reakcija u vidu preobraženja te energije u svoju suprotnost-u razaranje, destrukciju.

Kasnije sam sve jasnije uočavao da moram da nastavim da realizujem svoju potrebu za stvaranjem jer kad god bih iz ovog ili onog razloga prestao da nešto pravim, koliko god to banalno bilo (stvaranje je i kad praviš garažu), uskoro bih otvorio prostor jednoj nevjerovatnoj destrukciji koja bi uništavala i mene i sve oko mene. Budući da je na ovom prostoru veoma teško mladom čovjeku da se klasičnim metodama a na pošten i častan način bavi nekom ozbiljnom gradnjom, u jednom trenutku sam se tamo negdje 2008. godine zainteresovao za blog. Naime, otkrio sam da postoje onlajn platforme koje možeš sam da napraviš, bez posebne informatičko-programerske pismenosti, i da tu pišeš tekstove. Kao čovjeku koji je oduvijek gajio skribomanske sklonosti, meni je to otkriće bilo zbilja fascinantno. Bilo mi je sjajno ne samo što mogu da pišem, nego i što mogu da biram ove i one templejte za blog, što mogu da ih prilagođavam shodno svojim željama i estetskim kriterijumima. Vjerovatno će to mnogima zvučati potpuno besmisleno, međutim meni je cijela ta stvar sa blogom bila nevjerovatno otkriće i inspiracija, odnosno blog mi je omogućio da nešto kreiram, kratko i jasno. Nije važno kakav je sud okoline s tim u vezi, ja sam bio oduševljen blogom i dok me niko nije čitao, jer sam znao da svojim pisanjem ostavljam trag, a riječ je veoma moćan trag. Sve to je, naravno, vrlo interesantno i dan-danas mi nije jasno zbog čega studenti žurnalistike listom ne vode svoje blogove i pomjeraju njima planine kad već žive na Balkanu gdje se istorija dešava svaki dan, kad imaju internet i kad lako mogu da nauče engleski jezik.

Tu dolazimo do osjetljivog trenutka. Spomenuo sam gore da stvaralaštvo čovjeka odmiče od zvijeri i približava Bogu, kao i da je prosperitet društva direktno proporcionalan broju kreativnih ljudi u tom istom društvu. Ako mi danas u Republici Srpskoj i BiH nemamo makar trećinu ljudi koji moraju za 24 časa da napišu neku pjesmu, priču ili tekst, ili koji moraju da nacrtaju neku sliku, ili koji prave kuću, ili koji rade baštu, ili koji spremaju tavan, ili koji pokreću biznis, ili koji čine bilo šta drugo a što će za posljedicu imati da se rodi neki novi kvalitet, nova vrijednost, to onda znači da smo u dubokom čabru jer to implicira da preko dvije trećine ljudi ovde ne samo da ništa ne stvara, nego da troši ono što stvaraju drugi, odnosno da se bavi trošenjem, uništavanjem, destrukcijom, isisavanjem, tračanjem i, uopšte uzev, otimanjem od drugih, bilo da je riječ o otimanju materijalnog ili otimanju energije (energetski vampiri).

I zaista, ako prošetamo Banjom Lukom, primjera radi, vidimo kako su kafići uvijek puni i kako ljudi pričaju. Ne pričaju, nažalost, često o svojim vizijama i planovima, o onome što su napravili i što će da prave, nego pričaju o drugima, kako ovi drugi žive, šta rade, gdje su i sa kim bili. Ovakvo ponašanje predstavlja esenciju palanačkog duha, a palanka je ideološka matrica a ne mjesto. Razlog uspjeha prosperitetnih sredina je u tome što su ljudi fokusirani na sebe a ne na druge, i gledaju šta da urade sa svojim životom, a ne da komentarišu druge živote. Mi smo tu u priličnom problemu, jer ovdje vlada percepcija da ništa nije moguće napraviti, da nema smisla planirati i investirati, nego da je sva mudrost jedino prevariti nekoga, doći lako i brzo do para i još ih brže potrošiti na gluposti.

Čovjek koji se posveti gradnji primijeti da on uskoro više uopšte ne obraća pažnju na druge. Graditelj se ne fokusira na probleme i izgovore zbog čega nešto ne može biti urađeno, nego svoju energiju i pažnju usmjerava na pronalaženje rješenja. On ne troši vrijeme na ono što nema smisao, niti na tračanje, niti na izgovore. On razmišlja kako da svoju viziju pretvori u stvarnost. Njegova aktivnost se svodi na materijalizaciju ideje.
Dakle, jasno je da graditelji rade ono o čemu većina voli samo da priča. Mi u ovom društvu savršeno znamo da pričamo šta treba uraditi, ali se manji broj odlučuje da radi. Nije sad uopšte važno zbog čega je to tako niti treba ljude osuđivati. Upravo suprotno, potrebno je uočiti kako su kreativni ljudi srećni i zadovoljni i zbog čega je važno pratiti njihov primjer. Ne zato da bi to drugi primijetili pa da nas hvale, nego zato da budemo duhovno srećni i ispunjeni i da vremenom počnemo naplaćivati svoja umijeća i time obezbjedimo materijalnu egzistenciju za sebe i svoje porodice. Novac ne treba doživljavati kao primarno načelo, na novac treba gledati kao na materijalnu potvrdu da smo napravili nešto dobro. Dakle, novac dolazi nakon rezultata i on nije samo sredstvo plaćanja nego potvrda drugoga da je zadovoljan onim što smo napravili.

Zato bi bilo veoma važno u naše škole, počev od najranijih razreda, uvesti predmet „Etika i estetika rada“ čiji bi smisao bio razvoj svjesti kod djece zbog čega je važno da poštuju svoje kreativne nagone, kako da ih unaprijeđuju i kako, naposlijetku, da ih i valorizuju. Smisao obrazovnog procesa ne smije da bude bubanje podataka koji ničemu ne koriste, nego savladavanje vještina koje će pomoći mladom čovjeku da razvija svoje talente, da ih unovči, a da se pri svemu tome osjeća ispunjeno i da zna da radi nešto što je i korisno i lijepo. Korisno drugima, lijepo njemu. Pri svemu tom, važan je etički momenat a on treba da se sastoji u tome da čovjek nema razloga da pored tolikih svojih dubina i izazova sa kojima će se cijeli život suočavati vodi računa o tuđim životima. Naravno, ne treba od mladih ljudi praviti asocijalne tipove, ali potrebno je malo razgrađivati tu palanačku sklonost da se viri u tuđe dvorište. Lično, kad gledam druge na ulici, to su lijepe žene, ne znam šta bih drugo trebao da gledam ako već poštujem estetske principe Vaseljene.
Raduje me što u zadnje vrijeme upoznajem sve više kreativnih ljudi koji stvaraju i koji su stalno zadovoljni i nasmijani. Isto tako, odbijam da trošim svoje vrijeme na nezadovoljne i isfrustrirane ljude, ne zato što me ne interesuju, nego što me ne interesuju s filozofskog aspekta. A i ne interesuju me.
Savjetujem svakome.