Radmila Trbojević

Niko ne sudi oštrije od neobrazovanog čovjeka

To što mi znamo je kapljica, to što ne znamo je more. (I.Njutn) 

Čitam komentare autora objavljenih tekstova na svakojake aktuelne teme, različitih kako po pripadnosti autora političkim partijama, državama, regijama, religijama, čak i neke sa  nezavisnim uvjerenjima, istina rijetke, uz to i neke naručene intervjue poznatih ličnosti  iz političkog i javnog života na teme, koje čine krug našeg svakodnevnog života, koji svaki iz svoje perspektive ili napada ili brani, ili pak pokušava objasniti postojeće stanje u zemlji i šire, u ovoj nemirnoj EU. To su sve teme koje zaokupljaju i nas, državljane BiH, te protektirane, vremenski u nedogled betonirane države tri konstitutivna i ostalih naroda, stalno spremnih za rezervni položaj, jer su u strahu od svega i svakoga, što dokazuju neprestani  tekstovi o genocidnosti jednih, a djevičanskoj čistoti drugih, bez nade da će nekad neko naći izlaz iz ovoga začaranog kruga, o kojem se može duboko i naširoko filozofirati o uzrocima problema, istorijskim činjenicama, krivicama, broju žrtava, nestalima, te sterilno lamentirati u svim mogućim pravcima, o otsustvu motiva za život, neimaštini, sveukupnoj nepravdi, nemoralu, korupciji i sve tako do u beskraj.

Neki autori to čine imajući za utemeljenje kakve–takve informacije, mada se danas čovjek teško može osloniti čak i na „dobro obaviještene izvore“ i strane i domaće doušnike, dakle pišu bez zadatih koordinata, bez zlobnih i nakaradnih komparacija bez vrijeđanja, koje prelazi u otrcanu, pijačnu komunikaciju dvije prodavačice iste robe. Čitamo tekstove koji laviraju izmedju banalnih, pogrdnih, često veoma uvredljivih na momente brutalnih, komentara, ma kako ti autori dobro pokrivali aktuelne teme, davali  dokaze, dokumente kopije, prikaze itd., do onih koji su štiva za koje se može reći da  im „autor ili mnogo zna, ili mnogo laže" (Rumunska narodna poslovica). Neki autori ne mogu izdržati izazov da javno iskažu svu gorčinu prema stanju u zemlji, koje ničim ne mogu popraviti, čak i kad bi se desilo da upravo NJIH neko pozove da riješe probleme ove čudesne države, njene vlade (sadašnjeg Savjeta ministara) i uništene ekonomije. O kojoj su nedavno uspjeli da ne kažu ništa novo, niti  za budućnost začajno, i  oni koji su trebali da analiziraju dvadest godina postojanja ove bračne zajednice, u kojoj  svako malo neko nekoga tuca, a nema govora o mogućem začeću zajedničkog djeteta, tj. zajedničke budućnosti, umjesto dugotrajnog lebdenja izmedju onoga što bi ta država trebala da bude, i što joj mnogi, dosta udaljeni, sigurno žele iz najbolje namjere, do onoga što ona izgleda nikada neće biti, kako misle oni koji stvarno stanje  sagledavaju iznutra.

Zašto je to tako? Zato što je jasno da rješenja niti zavise od nas, niti imaju veze s našim željama, mislima, projekcijama, dobrim nadama, prizivanjima nekih novih ljudi koji će doći iz naših redova s najboljim namjerama, a kojih nikako nema na vidiku, do  tekstova, koji zovu u pomoć strane sile, ISIL, teroriste, ubice itd.

Sva naša rješenja, ona za koja smo do nedavno mislili da su bila naša, za koja su ginuli naši preci, zapravo i nisu bila naša, niti su od nas zavisila. Tako će i naši nasljednici  tek  nekada u budućnosti saznati od koga i od čega su zavisile naše balkanske sudbine iz ovoga vremena.

I na kraju, osvrt na temu  izbjeglica, koja je nezaobilazna i za koju takodje niko živ od nas običnih smrtnika do najobrazovanijih medju nama, ne zna ni zašto se stvarno  dešava, ni do kada će trajati, bez obzira na  obilje napisanih  komentara koji  opširno  rasvjetljavaju  početke i  posljedice  kriza  na bliskom i dalekom  Istoku, ali  niko  ne zna da objasni ČIJI je to plan i  kako  je  taj, koji  ga je smislio, uspio  da ga ovako surovo ,detaljno i sistematično sprovede?! Beskućnici, koji bježe od ratnih užasa već jesu unutra, dakle ne ante portas ove EU, u koju mi treba da udjemo nakon što udju oni koji u buljucima dolaze i  lome sve pred sobom da bi probili njene granice. Silom ili milom .Tu nema kandidovanja, pa pregovora, pa otvaranje  poglavlja, pa.... Da li neko misli  da i  to nije smišljen, dobro isplaniran projekat dolaska stotina  hiljada  ljudi u EU   na ovaj način?  Nema sumnje. Dakle, mi  kojima  se  o v o   dešava, ili  kojima  će se  tek desiti možemo samo moliti Gospoda  da nas previše ne boli.  

Komentari
Twitter
Anketa

Smatrate li da je bolje raditi u privatnom ili u javnom sektoru?

Rezultati ankete
Blog