Jelena Stanišljević

Priča o domaćim jajima koja to u stvari nije

Kupila sam neki dan domaća jaja na pijaci. Izgledala su lijepo, piše: “Domaća svježa jaja porodice XX iz Srbca ili Laktaša“, deset komada 2,5 KM. Osim što nisu domaća, a ni svježa. To sam naravno saznala kad sam došla kući, i ne nisam se vratila da se posvađam sa gospođom koja mi ih je prodala. Tamo više ne kupujem, svejedno. Pišem ovo jer ovo nije priča o domaćim jajima i promašenoj kupovini. Ovo je priča o izvrsnosti od koje smo kao ljudi i kao društvo odustali.

Izvrsnost je kao što znate najviši stepen profesionalnosti i odgovornosti, prema sebi, kompaniji u kojoj radite, klijentima, javnosti, društvu. Izvrsnost je više od kvaliteta i više od dobre usluge, više od dobrog PR-a i mnogo više od marketinga. Izvrsnost je posvećenost svakom detalju, usmjerenost ka novim visinama najboljeg. Ova jaja koja sam kupila nisu bila izvrsna, ne znam možda su koke podbacile. Ipak sam sklonija vjerovanju da je podbacila gospođa čiji je štand jer nije isporučila izvrsnost koju je propagirala.

Nisu isporučili i ne isporučuju ni naši političari, ljekari, nastavnici, komšije, braća, sestre, naše društvo prodaje ideju izvrsnosti koja je istini za volju u ovom vremenu „opšte posebnosti“ profitabilna roba. Naše društvo nije izvrsno jer mi kao pojedinci ne težimo tome da budemo dobri, najbolji što možemo samo zato jer to tako treba, jer treba da budemo. Mi pojedinici godinama žmirimo kad nam neko proda domaća jaja koja to nisu, jer ko će se nervirati zbog toga, ode život, je l' tako? Godinama nam pričaju iste, potpuno prazne priče o boljem malo sutra, u naše ime brane državu koja to nije, gledamo tu komšinicu koja se zaposlila u opštini, banci, firmi iako je srednju ekonomsku školu završila sa 28 godina u Čelincu. Ćutimo kad nas marškaju u Domu zdravlja, ne bunimo se kad u ordinaciji sretnemo uvaženog doktora – tatinog sina – koji je završavao medicinski fakultet u istoj kafani kao i mi, ne kažemo „neka hvala, vi doktore niste izvrsni u svom poslu jer vam je uvaženi doktor otac malo pomogao da steknete diplomu“. Mi smo izvrsnošću (koja na svu sreću ipak postoji), iskreno dirnuti svaki put kad je prepoznamo, pogađa nas pravo u srce jer zatinja iskrica nade da nije baš sve upropašteno. Mi očekujemo da ljudi od kojih na neki način zavisimo budu toliko razvijeni, odgovorni i izvrsni jer cijenimo svoje vrijeme i novac, ali ne cijenimo sebe jer godinama pristajemo na manje, na zamjenu, mijenjamo mišljenja, tete kod kojih kupujemo jaja, političare, kandidate, poslodavce, prijatelje, partnere... Mijenjamo sve kod kojih prozremo tragove šuplje priče. Okrenemo glavu, prestanemo da kupujemo kod njih, da glasamo za njih, da se liječimo kod njih, da se družimo.

Meni je dosta kupovine loših jaja, hoću prava domaća, svježa, narandžasta jaja.

Zamislite kako bi bilo kada bi nam svima jedno jutro bilo dosta osrednjosti, mediokriteta, promašenih ljudi, promašenih političara, šuplje priče, lažne intelektualnosti, nametnutih (ne)izbora, i kada bismo rekli -hoću izvrsnost. Hoću da mi isporuče ono o čemu pričaju, ono što piše na deklaraciji i ono što reklamiraju. Moja odluka je da od sad ne ćutim na gore navedene primjere. Reći ću u lice, vi niste izvrsni. Zbog toga nećete dobiti moje pare, moje vrijeme ni moj glas na izborima. Jer znate šta, nema nagrade za izvrsnost, ona je sama po sebi nagrada. I najbolje ulaganje u budućnost.

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog