Radmila Trbojević

"Jednom ljudi daju riječ, ona ostaje ili se pogazi. Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju ako joj bude teško..."

(Memento za heroja Tepića M.) 

Dva su događaja koja su se desila 29-tog dana septembra mjeseca, jedan davne 1991 godine u Bjelovaru (u tadašnjoj, još uvijek živoj Jugoslaviji) i jedan septembra 2000 godine u RS, kada sam dobila moju unuku Danu, koja danas puni petnaest godina.
I jedan i drugi dogadjaj vežu niti dubokih emocija, mada naravno sasvim različitih.

Ja lično gajim izrazit osjećaj jugonostalgičnosti i veoma jaku empatiju za ratnike, vojnike i oficire koji su časno poginuli braneći državu, kojoj su se zakleli. Onima koji me zbog toga osuđuju, ja poručujem da ću ostati vjerna onome čemu sam pripadala cijelim svojim bićem, svemu čemu nas je učila ona bivša, u plamenu nevjerovatne mržnje nestala, mnogima omrznuta država, ta zajednička nam zemlja, od Triglava do Vardara o kojoj će neke buduće generacije tek slušati kao o zemlji mira i istih šansi za sve Ta zemlja, za koju je poginuo major Tepić, ostaće moja ljubav, ostaće u mom srcu i na nju ću biti ponosna - ma šta o tome ko mislio. 

Milan Tepić je jedan od onih vitezova, čestitih i hrabrih ljudi, koji su sasvim svjesno žrtvovali svoj život braneći svoju vojničku i čast svoje zemlje. Oni koji su opkolili njegovu kasarnu, držali ljude bez vode i struje, uprkos dogovoru da će se evakuacija ljudi izvršiti na miran način, nisu održali riječ. Napali su kasarnu. Mržnja i surovost koja je pokazana prema JNA, što će se kasnije ponoviti u Dobrovoljačkoj i Tuzlanskoj tragediji, bile su takvih razmjera da mi, koji smo rasli uz našu JNA, bar mi koji zaista jesmo mislili da je to naša vojska, nismo ni znali kakav užas se sprema zemlji koja se toga trena raspadala.

U dimu izgorjelog skladišta municije, iz kojeg je Tepić otišao u nebo, ugasile su se naše nade. I nastupila je strašna noć. Noć koja traje, noć iz koje se ne vidi, čak i toliko godina nakon Tepićeve strašne žrtve, ni mrvica pomaka u nastojanju ovih novih vladara, da ove male državice, ta "ostrva nasukanih brodova" postanu makar sjena one nekadašnje Jugoslavije.

Toga istoga dana, ali dosta godina kasnije, rodila se moja unuka Danči i moje se srce ispunilo ljubavlju, za koju nisam znala da postoji.
Dakle, ovo je dan u mom životu u kojem vežem nevidljivim nitima ponos i tugu i radost bake, koja je doživjela da na ruke uzme svoju unuku.
I na kraju, moram završiti tekst u svom stilu:

Danas, u ovoj čudnoj državi, u kojoj bi jedni nesrećnici izgleda trebali skrivati ikone i slike svetaca da se ovi drugi sapatnici ne zgražavaju, a njihove komšije, jednako izgubljeni u dobrobiti zajedničkog života koji toliko obećava, koji govore istim domaćim jezikom kao i oni, najviše bi voljeli obojiti u zeleno, tako slično onome Lorkinom zeleno, volim te zeleno, sve što hoda po ovoj napaćenoj zemlji, mogu samo da se nadam i da svim srcem želim da će sva djeca u BiH, rođena na dan kada se rodila i moja unuka, imati sreću da požive u miru .

Komentari
Twitter
Anketa

Da li su muškarci bolji politički lideri od žena?

Rezultati ankete
Blog