Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Ima li posla u Srpskoj ili nema i u čemu je gospodin Dodik u pravu i u čemu nije

Predsjednik Republike Srpske gospodin Milorad Dodik izjavio je u Trebinju da posla u Republici Srpskoj ima, ali da ljudi ne žele da rade. „Od Trebinja do Novog Grada, od Banjaluke do Bijeljine susrećem preduzeća i firme koje traže i imaju otvorene konkurse, ali se ljudi ne javljaju", izjavio je gospodin Dodik. Kao i u većini drugih slučaja kad su naši političari u pitanju, navedena tvrdnja ima svoje lice i naličje, te nije previše mudro posmatrati je navijački, crno ili bijelo. Krenimo redom.

Prije svega, budući da sam radim u jednoj privatnoj kompaniji koja izuzetno uredno i na vrijeme isplaćuje svojim radnicima plate, uplaćuje doprinose i servira bez bilo kakvog kašnjenja sve obaveze prema državi, i koja prilično redovno raspisuje konkurse za određena radna mjesta, mogao bih se djelimično složiti sa gospodinom Dodikom da mnoge privatne kompanije i preduzetnici neprestano traže radnike, objavljuju konkurse i pokušavaju da dođu do kvalitetne radne snage, međutim da je to veoma teško. Paradoksalno-u državi sa tolikim brojem nezaposlenih građana tako je teško pronaći radnika. Lično sam pisao konkurse i vodio do kraja konkursne procese u nekoliko navrata, i bilo je zaista malo prijavljenih radnika na tim konkursima, iako nije teško u konkretnim situacijama provjeriti datu kompaniju i uvjeriti se da ona nema bilo kakvih poreskih dugova, kao i da uredno isplaćuje plate radnicima. Takvih kompanija ima širom Srpske, njihovi vlasnici i direktori se žale da nikad nije bilo teže naći radnika. U čemu je problem?

Tu dolazimo do naličja tvrdnje gospodina Dodika. Radi se, prosto, o teoriji racionalnog izbora. Iako postoji zbilja enorman procenat nezaposlenih građana u Srpskoj, ljudi odbijaju da rade u privatnom sektoru, čak i u kompanijama koje uredno isplaćuju plate i uplaćuju doprinose za svoje radnike, iz sljedećih ključnih razloga:

1. Plate u privatnom sektoru su u prosjeku značajno manje u odnosu na javni sektor, a za uporedive poslove i stručne spreme;
2. Posao u privatnom sektoru je daleko naporniji, zahtjevniji i stresniji;
3. Posao u privatnom sektoru ne ostavlja previše slobodnog vremena.

Ljudi, dakle, u privatnom sektoru rade puno više nego u javnom, a za manje para, i pri tom imaju mnogo manje slobdnog vremena, ranije stare i obolijevaju, jer je posao stresan, zahtjevan i ne ostavlja previše vremena za opuštanje i hobije. Pored toga, kad radite u privatnom sektoru, imate manje vremena za porodicu i prijatelje, suočavate se sa problemima unutar svoje kuće, imate manje vremena za vaspitavanje djece, bračni partner negoduje. Prostor za povećanje plate u privatnoj kompaniji najčešće nije veliki, jer je tržište malo i nerazvijeno, država svakodnevno povećava namete i vlasnik, čak i kad je najdobronamjerniji, nema ekonomski rezon da povećava plate jer bi takva odluka vrlo brzo ugrozila likvidnost kompanije i radnici bi se suočili sa opasnošću da ostanu bez bilo kakvog posla.

Ljudi to sve vide. Vođeni teorijom racionalnog izbora, oni se odlučuju da svoju energiju posvete traženju veze za državni posao, nevažno koliko je isti plaćen, jer znaju da je tu plata redovna, da se ne radi previše, i da se ima vremena za poslove sa strane. Oni koji žele da napreduju u javnom sektoru politički se angažuju, uče kome se potrebno ulagivati, i to je taj sistem koji svi mi vidimo. Oni drugi koji ne pristaju na taj sistem, ili koji nemaju sreću da se negdje „uglave“, a imaju talenat i kapacitet, napuštaju zemlju. Tako se na neki način država oslobađa socijalne napetosti, ali problem je u tome jer nam tako odlazi pamet i tehnološki jaz između nas i drugih zemalja se sve više produbljuje, te postajemo sve nekonkurentniji na regionalnom i globalnom tržištu, odnosno naša ekonomija je sve nesposobnija da parira konkurentima, a što za posljedicu ima nastavak pada potražnje za našim proizvodima, pad plata, odnosno nastavlja se taj ukleti krug sve veće i veće regresije i opšte apatije.

Malo ko je spreman da radi u privatnom sektoru, dakle, jer se tad suočavate sa malom platom, malo slobodnog vremena, često i društvenim podmsijemom, pogotovo ako radite fizički ili posao na selu (što mu dođe na isto). Banalna slika, ali vrlo realna: djevojke ne žele da pođu za momke koji rade na selu, one imaju neki sa televizija i serija usađen obrazac i viziju života, i onda se suočavate sa realnom posljedicom da mladi ljudi, ako žele porodicu i potomstvo, moraju pronaći način kako da se „uvale“ na državne jasle ili kako da uđu u kriminal i tako brzo dođu do velikog novca.
Glavni krivac za ovakvo stanje je politika. Političke partije. Vlast. Stvar je isključivo političke odluke donijeti zakone i odluke kojima ćete regulisati broj zaposlenih u javnom sektoru, nadležnosti i funkcije javnog sektora, kao i plate zaposlenih u javnom sektoru. Dok god su plate u javnom sektoru značajno veće nego u privatnom, privatni sektor neće biti interesantan ljudima i on će biti u ozbiljnom problemu, kao i cijelo društvo. Dok god se obrazovni sistem svodi na štancanje diploma kako bi mladi ljudi stekli formalne uslove da traže štelu za javni posao, privatni sektor neće ojačati, jer su privatnom sektoru potrebna konkretna znanja koja unapređuju uslugu koju privatni sektor proizvodi. A dok god privatni sektor ojača, naša ekonomija će biti nekonkurentna a socijalno i vrijednosno stanje će regresirati.

Prema tome, gospodin Dodik jeste u pravu kad kaže da ima posla u Republici Srpskoj koji mnogi nezaposleni odbijaju, ali zaboravlja da kaže da je on kao predsjednik zemlje i najveće partije u Srpskoj najodgovorniji zbog toga što posao u privatnom sektoru nije interesantan ljudima. On je učestvovao i učestvuje u stvaranju ambijenta koji ljude tjera u javni sektor, kriminal ili preko granice, odnosno koji im čini strašno mrskom ideju da rade u privatnom sektoru u Republici Srpskoj. Kad gospodin Dodik načini konkretne korake da plate u javnom sektoru spusti za 30% manje u odnosu na privatni sektor, kad smanji broj zaposlenih u javnom sektoru u proporciji 1 radnik u javnom sektoru na pet radnika u privatnom sektoru, onda ćemo moći da damo legitimitet izjavama gospodina Dodika.

Do tad, u pitanju je demagoško odvraćanje pažnje od ključnih problema.

Komentari
Twitter
Anketa

Po vašoj procjeni koliko će vam trebati novca da bi spremili djecu u školu?

Rezultati ankete
Blog