Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Reakcija na izjavu predsjednika SANU: Od čega mi bježimo, od Kosova ili od sebe?

Srpska akademija nauka i umjetnosti jeste skup ljudi koji se razlikuju od prosjeka kad su današnji Srbi u pitanju jedino po količini titula ispred i količini novca iza svog imena. U svemu ostalom, u osnovi, ti ljudi predstavljaju presjek onoga što mi jesmo danas. A mi smo danas ljudi impresije, ljudi emocije, ljudi reakcije. Naša čula reaguju i naše akcije bazirane su kao odgovor na spoljne impulse. Nema promišljanja, pogotovo onog strateškog, pogotovo onog usmjerenog na stotinu godina koje dolaze.

U tom smislu, ne treba čuditi današnja izjava predsjednika SANU. Ta institucija je prije tridesetak godina pokazala da ne razumije vrijeme u kojem se tada nalazila. Ona nije vidjela šta će da se desi. A nije vidjela, jer se vodila nadražajima: emocionalnim, turbo-patriotskim, novčanim, obavještajnim. Naši akademici nisu se tad pokazali umješnijima od prosječne snaše: dođe im neki fićfirić iz naše ili strane udbe, i oni padnu u nesvijest. Daš im koji dolar, oni se odreknu i oca i matere, a kamoli nacije. Pustiš im film „Boj na Kosovu“-neki od njih već misle da su lijepi kao Žarko Laušević. A mnogi od njih su baš na tom filmu prvi put i skontali da je bio nekad boj na Kosovu. U komitetu nisu o tome pričali.

Suština priče jeste da SANU tada, pri raspadu bivše Jugoslavije i Varšavskog pakta, nije vidjela šta će da se desi. Srbi su doživjeli nacionalnu i državnu kataklizmu. No, to nije bio najveći problem.

Niti danas nije najveći problem što predsjednik SANU kaže da jedino treba vidjeti kako što prije pokupiti prnje i zbrisati sa Kosova. Koliko god pojavno bile potpuno različite pozicije SANU danas i prije trideset godina, one su u osnovi identične jer i tad i sad ih odlikuje potpuni izostanak promišljanja o budućnosti, lišen političkih, materijalnih ili nekih trećih faktora koji nemaju veze sa strateškim idejama. Da li predsjednik SANU misli da je Srbija riješila svoje probleme napuštanjem Kosova i ulaskom u EU? Pa Srbija je već napustila Kosovo, već je poslušnija prema Berlinu od većine članica EU. Pa šta? Da li neko misli da će rješenje doći odricanjem Beograda od Kosova, Raške, Vojvodine, Republike Srpske? Ili, pak, neko misli da je rješenja ganjati Srbiju do Karlobaga, Karlovca i Virovitice?

Ovdje smo na tragu esencije problema. Gorepomenuti način razmišljanja odlikuje nekad kafanu, a danas te notorne rijaliti performanse. Naša SANU pretvorila se u rijaliti šou. Ali, ne danas, ne juče, nego ima tome ravno sedamdesetak godina. Današnji rijalitiji su samo posljedica davnašnje rijalitizacije SANU. Ono što je najveće bogatstvo jedne nacije nisu niti teritorije, niti broj ljudi, niti prirodna bogatstva, niti vojska. Najveće bogatstvo nacije jeste pamet. Pamet generiše pomenute kategorije, nije obrnuto. Mi svoju pamet odbacujemo od nas još od Sremskog fronta. Mi svoju pamet ili ubijamo ili protjerujemo. I zato imamo SANU, takvu kakva ona danas i juče jeste.

Da SANU radi svoj posao, ona ne bi danas rekla „bježimo sa Kosova“, niti bi juče rekla „Srbija do Milvokija“. SANU bi razmišljala stotinu godina unaprijed. SANU bi se suočila sa činjenicom da u Srbiji imamo 200.000 abortusa godišnje, sa činjenicom da godišnje zemlju napusti četrdesetak hiljada mladih ljudi. Nije rješenje za te probleme reći „bježimo sa Kosova, pa ćemo ući u EU i riješićemo probleme“. Ko nam garantuje da ćemo ući u EU kad se odreknemo Kosova? Pa oni traže od Srbije da se odrekne Kosova da bi uopšte otpočela pregovore, a ko zna šta će tražiti na kraju tog puta. No, niti to nije važno sad.

Da u SANU neko danas i juče razmišlja, razmišljao bi o sljedećem. Ako „što prije pobjegnemo sa Kosova“, kako reče predsjednik SANU, neće rezultat toga biti da mentalno napuštamo Kosovo o okrećemo se nekom vajnom boljem životu. Da je tako, bolji život već bi nastupio jer su Srbi i njihovi političari odavno napustili mentalno Kosovo. Ne radi se o tome. Stvar je sljedeća: sam diskurs i terminologija koju koristi akademik jeste tragično nesrećan. „Pobjeći sa Kosova“ implicira da moja, generacija moga oca i generacija moga sina, u svoj kod generišu još jedan istorijski poraz. Mi smo danas i juče mentalno zarobljeni u porazu. Oko sebe posmatramo političke, ekonomske, socijalne i kulturne poraze. To degeneriše naš vrijednosni kod i mi počinjemo da shvatamo da ovdje nema ništa smisla. Sve je osuđeno na propast. Nije, dakle, problem u tome što ćemo mi „pobjeći sa Kosova“, nego je stvar u tome što više nema smisla uopšte biti Srbinom. Ako ja od pola osam do osam gledam svoje političke poraze, prije toga čujem akademika koji konstatuje istorijske poraze, pa potom utjehu pronalazim u „Parovima“-onda sam ja potpuno razoren čovjek, ne samo u nacionalnom smislu. Ja sam onda luzer, čovjek bez osjećaja za estetiku, pravdu, etiku, vjeru u budućnost. I sa takvim čovjekom nema sreće, pa taman da nas istovremeno prime i EU, i Rusija, i Amerika i da nam podare sve rezerve zlata u Fort Noksu. Jer, takav čovjek je čovjek poraza, beznađa, apatije, mrtvila. Čovjek koji ne vjeruje u bilo šta i čovjek koji smatra da je sve uvijek osuđeno na propast. A naša najveća tragedija upravo i jeste u tome što, nihilisti kakvi smo postali, ne vjerujemo da ima smisla raditi, da se cijene zalaganje i marljivost, da ne vrijedi truditi se i odricati-jer to niko ionako ne ferma. Mi smo uništili svoje vrijednosti, mi smo potcijenili školu, učimo djecu da idu linijom manjeg otpora, od vucibatina, kurvetina i kriminalaca pravimo nacionalne ikone, a pametnu djecu tjeramo napolje.

Da imamo SANU, kao što je istinski nemamo, onda bi ona razmišljala o tome kako da oporavimo svoje vrijednosti. A nije da ih nikad nismo imali. Srbija Nemanjića je bila velika evropska sila, ne zbog količine oružja, broja vojnika i veličine teritorije, nego zbog vrijednosti kojima se vodila, a koje su uobličene u Dušanovom zakoniku, jedinstvenom pravnom, kulturnom i, uopšte, civilizacijskom aktu toga vremena. Te vrijednosti su nam omogućile da čak i u sedamnaestom i osamnaestom vijeku, duboko pod turskom okupacijom, naši trgovci odlaze u svijet, pa tako izgrade velelepne palače u jednom Trstu, naprave tamo najveću pravoslavnu crkvu na Zapadu, ostave neizbrisivi trag u trgovačkom i kulturnom smislu. Stoga, gospodine predsjedniče SANU, odgovor koji se od Vas traži jeste a šta ćemo mi to da radimo drugi dan nakon što „pobjegnemo sa Kosova“? Da bježimo sa Raške, iz Republike Srpske, Vojvodine? Džabe sve, od sebe pobjeći ne možemo.

Prema tome, ko smo mi, odakle smo, gdje smo se zaputili, gdje smo to skrenuli sa istorijskog i civilizacijskog kolosijeka-jeste ono o čemu naša intelektualna elita treba da mozga, a ne da se upušta u politikantske igrarije. Posao SANU treba da bude 2115. godina i pronalaženje mehanizama kako do te godine da dođemo, da nas ima, i da tad budemo ljudi slobodni, ljudi pravedni, ljudi vrijedni i ljudi pošteni. To je onda vrijednosna obnova. A iza nje vazda ide i ekonomska, i politička, i svaka druga. Nismo mi, dakle, izgubili Kosovo-mi smo sve izgubili. I ne treba nam stalno neki pametnjaković koji će izlaziti i govoriti „izgubili smo ovu i onu teritoriju, ajde da se suočimo sa tim pa će nam biti odmah bolje“. S druge strane, kad prihvatimo šta smo mi to zaista izgubili, a to smo mi sami i naše vrijednosti, te kad iste kategorije povratimo, onda uopšte nećemo morati da „kupujemo Kosovo“, kako je danas izvolio da kaže neki istoričar iz SPS-a, nego ćemo da se vratimo i na ono na šta su i najokorjeliji nacionalisti zaboravili: Skoplje, Drač, Dubrovnik.

Komentari
Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog