Perica Grajić

Zašto je “Kralj izgubljenih stvari” najbolja pjesma svih vremena?

Nakon proljećnog uživanja u mirisima cvijeća i ljetnog orgijanja, jesen je pravo vrijeme za rješavanje egzistencijalnih pitanja (dvoje od ovo troje nije istina), a ima li šta egzistencijalnije za emotivnu dušu balkansku od pitanja “da možeš samo jednu pjesmu slušati do kraja svijeta i vijeka, koja bi to bila”? Koja je to koja je i janjetina i boranija za srce napaćeno, koja najljepše miluje i najjače bol zadaje, koju se vrišti mrtav pijan u pola 5 ujutru, a i u podne pjevuši u ništa trijeznijem stanju? Ozbiljno sam pristupio ovoj studiji, popeo se na tavan, skinuo prašinu sa starih ploča i utonuo u carstvo najdivnijih melodija.

Naravno da nisam, kakav crni tavan, kakve ploče, saberite se. Ovaj gorko-slatki zadatak se baš kao i svako važno otkriće u istoriji rješava u sekundi. Rješenje je pronašlo mene, baš kao jabuka Njutna. No, ovde nije pitanje kako, već zašto, prijatelji dragi, pa ću se potruditi u najkraćim crtama da vam objasnim zašto je baš pjesma iz naslova najbolja ikad, iako je to svakom iole čestitom čovjeku jasno od prvog dana.

Sveto trojstvo zaslužno za nastanak ovog remek-djela čine tekstopisac Marina Tucaković, izvođač Saša Matić i kompozitor anonimni Grk od kojeg su bregovićevali pjesmu, a kojem istorija nije upamtila ime. Ili jeste, a ja sam prelijen da guglam. Bojim se da nikad nećemo dobiti odgovor na to pitanje.


Kao i svaki masterpiece, i ovaj svoju savršenost duguje upravo kompaktnosti. Kada bi i najmanji djelić falio to više ne bi bilo to. Zamislite npr. šampionski tim Bullsa iz 90-ih bez Toni Kukoča ili ćevape bez luka. I dalje bi to bilo sasvim dobro, ali ne i božanski.

Nemoguće je ikog osim Saše Matića vidjeti u ulozi pjevača ove numere, vokalni raspon koji bi mogao pjevati i operske arije uz istovremenu sposobnost da na slušaoca prenese emociju jaku da suzama potopi jugoistočnu Evropu čine duo ubitačniji od Stocktona i Malonea i predstavljaju nešto neviđeno na estradnom nebu još otkad je Rođa Raičević podletio pod crtu kokaina.

Melodija moćnog Grka je takva da djeluje da je on tu bio samo posrednik, tek ruka koja je na papir zapisala note koje su odozgo diktirali lično Otac, Sin i Duh Sveti. Klasičan dodir neba, da parafraziram krajiškog Sinatru Nedeljka Bajića Baju.

Ipak, ono u čemu je najveća vrijednost pjesme “Kralj izgubljenih stvari” je tekst našeg najvećeg tekstopisca, pjesnika, umjetnika i generalno svega najboljeg što je srpska majka ikad rodila, Marine Tucaković (napomena: termin srpska majka se ovde odnosi na svaku rodilju srpske nacionalnosti, ne na Svetlanu Cecu Veličković Ražnatović). Ništa ne otvara gvozdena vrata našeg srca kao lijepa i bolom natopljena riječ, a kakvu je Marina doktorirala. Napisala je hitova više nego što je Zmaj od Šipova brakova spasio (he he), a legenda kaže da je Jesenjin svojevremeno izvršio samoubistvo baš iz razloga što je predosjetio da će se u Srbiji roditi jedna zbog koje nikad neće moći ponijeti titulu najvećeg pjesnika svih vremena.

 

Grkova božanstvena muzika je u Marini probudila inspiraciju za tekst kojim će nadmašiti čak i svoje suludo visoke standarde. Nastala je pjesma za sva vremena. Višeslojna kao da ju je Nada Macura oblačila. Pjesma koja je naizgled samo ljubavna, a zapravo govori o svemu što je bilo i što će biti, presuđuje prošlosti i predviđa budućnost, bavi se temama koje su veće od svakog čovjeka, a koje potom u određenim segmentima uvija u naše svakodnevne, svima bliske tegobe, kako bismo lakše svarili sve što nam je umjetnik servirao na trpezu. Tekst koji mijenja istoriju. Metafizika dušom obojena. Pjesma zbog koje smo svi bar jednom u životu zagrlili babu i kroz suze i jecaje joj rekli da ne pušta nikog u kuću (ok, ovo možda samo ja).

Vrijeme je za analizu, strofu po strofu: Pjesmu poslušajte ovdje.

Ponekad sanjam te
u snovima se gubim
ali se probudim
čim krenem da te ljubim


Za početak lagana tematika, Marina iskusno gradaciono uozbiljava stvari. Klasična zabranjena ljubav, motiv idealne drage i našeg izgubljenog junaka kojem sudba nije sreću namijenila, plus elegantno upakovani omaži Branku Miljkoviću i Vladislavu Petkoviću Disu.

Više se tela tvog
ne oseća toplota
budim se u hladnim
rukama života


Shit just got real! Marina ne časi časa, druga strofa i BUM – smrt. Tijelo se ohladilo, ljubavi nema. Međutim, ko je tu zapravo mrtav? Ona? Bilo bi logično. On koji se iz minusa budi ničim izazvan u rukama života, što nam govori da on nije stalni stanovnik svijeta živih? Ili mi, publika? Je li ovo Lost? Mozak se bliži tački eksplodiranja, a još uvijek smo na početku.

Jer sve što prođe
sve što jednom prođe
kao po kazni uvek vraća se


Ovdje Maki već svjetlo prebacuje na nas, na dvije svakodnevne teme, te o istom trošku naslućuje budućnost i konstatuje posljedice prošlosti. Pjesma je nastala 2005. a Marina je skontala da od petooktobarskih promjena nema ništa, da narod pamti kao Guy Pearce u “Mementu” i da se heroji 90-ih uskoro vraćaju na velika vrata, kao predsjednik i premijeri. “Kao po kazni” zna to Marina, imali smo šansu, ispustili smo je, ne vrijedi u druge upirati prst krivice, sada patimo. Druga tema koju u ovoj strofi obrađuje je i njoj samoj vrlo bliska, u pitanju je jo-jo efekat mršavljenja. Skineš 5, vratiš 10. Tako je to, life sucks, a ko će čitav život jesti Musli.

a kad se vrati
jednom kad se vrati
dođe da prođe
i opet sećaš se


E jebiga! That is so deep I can see Adele rolling in there. Diogen izlazi iz bureta i klanja se.

Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noć je uvek presudna


Tri riječi za vas – klađenje na NBA. Osjeća Marina patnju mladih momaka, šta osjeća, predosjeća! 2005. nije bilo ničega, osim njene vizije. Boginja!

jer hiljadu ti stepenika treba do vrha
a jedan jedini do dna


Ova, bez ikakve dileme, mamojebna dubokoumnost se danas zloupotrebljava preko svake mjere te neopravdano stičemo utisak da je riječ o još jednoj bezvrijednoj baljezgariji, a nije. Jebiga, u vrijeme pisanja ove pjesme nije bilo fejsbuka, motivacionih postera i life coacha. Marina trendseter, a o narodu ne vrijedi trošiti riječi. Isusa su ubili, šta je za njih obezvrijediti jedan genijalan citat.

Bolje da nikada
i ništa nije bilo
da sam prećutao
sve što je srce krilo


Marina se ovde vraća na ljubavnu priču sa početka, lagano zatvara krug, te raskrinkava i demistifikuje odvratnu okoštalu frazetinu koja kaže kako ćemo uvijek više žaliti zbog onoga što nismo uradili nego zbog ono što jesmo. Malo sutra.

Zato se ne vraćaj
tišinu mi ne kvari
pusti da budem kralj
Kralj izgubljenih stvari


Ovo je posljednja strofa pjesme (mimo refrena) za koju je Marina sačuvala nekoliko asova. Završava onu ljubavnu priču, bez hepienda dakako, naš junak ubjeđuje sebe da može bez nje, tjera ljubav i sreću od sebe, kao da glasom Rusta Cohlea poručuje “Znam ko sam, i nakon svih ovih godina, ima neke pobjede u tome” i nastavlja da živi (na ovom ili onom svijetu, zavisno od vašeg viđenja druge strofe) u močvari sopstvenog bola. Po završnom stihu čitava pjesma nosi naziv, a on nam ukazuje na tri stvari – junaka pjesme, svakog od nas i Srbiju. O junaku smo rekli šta je bilo potrebno, svako od nas je izgubio minimum pet kišobrana u životu pa je i tu jasno na šta se aludira, a Srbija je izgubila sve što se izgubiti dalo, od teritorije, naroda do časti i dostojanstva. Svakodnevno i vanvremensko uvijeno u isti predivni oksimoron, savršenstvo.

Duboko udahnimo, slijedi refren:

I bolje da se ne vidimo nikad
ne živimo u istom vremenu
ja imam prošlost, ti imaš budućnost
snovi su između


Ako niste gledali “Inception” i “Interstellar” oprostite sto sam vam spojlovao, jer ovo je to. Iz iste strofe, nastale su dvije velike filmske uspješnice Christophera Nolana. Znao je Nolan od koga će da “crpi inspiraciju”. Pjesma je napisana 5 godina prije jednog, odnosno 9 prije drugog filma. Kada znamo koliko se i danas polemiše o intelektualnoj predrkanosti ovih filmova, jasno vam je šta je stvorila naša Marina. Dok se oko Nolana i njegovih filmova lome koplja da li su u pitanju apsolutna remek-djela sedme umjetnosti ili obična mainstream tralalarija, oko “Kralja izgubljenih stvari” nema dileme da je u pitanju pjesma za sva vremena. Što kaže Nata Bekvalac “Mili moj, svaka kopija bi da bude ko original”.

I bolje da se ne vidimo više
jer shvatili bi tad u isti čas
da sve je ovo, sve je ovo moglo
da prođe i bez nas


A za kraj, šta drugo – nihilizam. Sav (be)smisao života u jednoj strofi. Nema dalje!

Sada kada sam završio svoju misiju i kada je i vama postalo potpuno jasno da pjesme poput ove nema, niti će je ikad biti, ne preostaje mi ništa drugo nego da vam poručim da pustite “Kralja izgubljenih stvari”, zagrlite svoju voljenu osobu (ili babu) i šapnete joj da je volite (ili da ne pušta nikog u kuću).

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog