Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Tako je besjedio Matija Bećković

Postoje ljudi koji tako vješto barataju riječima da ih je milina slušati. Slušate ih i uživate jer vam nije važno šta pričaju već kako to čine. Jedan od njih je i Matija Bećković. Kažu da je veliki pjesnik, još veći orator i najveći Srbin. Kao takav, dobio je čast da održi besjedu 9. januara na centralnoj proslavi Dana i krsne slave Republike Srpske.

Besjedio je jasno, oštro i samouvjereno, ali šta je tom priliko rekao.

• “Srećna slava, domaćine ili srećna slava domaćini! A domaćina koji slave Svetog Stefana ima u Republici Srpskoj 1 400 000.”

Eto malo Matija pjesnički pretjera jer prema preliminarnim rezultatima popisa u Republici Srpskoj živi 1 326 991 građana, ali svjesno zanemari činjenicu da u ovom entitetu žive i muslimani i katolici, kojima Sveti Stefan ne znači mnogo ili ništa.

• “Sveti Stefan nije umeo ni da ćuti, ni da krije svoju veru, ni da istinu zadrži za sebe, jer je znao da se jedino istinom može izvojevati sloboda. Propovedao je ljubav i jednakost za sve i svakoga. Oklevetali su ga da je hulio na Boga. Kleveta brzo poduprli lažnim svedocima, osudili na smrt kamenovanjem i predali gomili. Zasut kamenom kišom, on je molio “Gospode ne uzmi im ovo za greh”…… I kao što su za lažne optužbe lako nalazili lažne svedoke pre 2000 godina, lako ih nalaze i sada koga god kamenuju na pravdi Boga, kamenjem sa zemlje i oblaka, što iz ruku što iz usta, što preko telefona, što sa velikih i malih ekrana”

Nije jasno da li pjesnik govori o Srbima kao narodu ili Republici Srpskoj kao državi, ali je sasvim jasno da govori o nevinoj žrtvi koja prašta krvnicima svojim. Problem je u tome što na našim prostorima ni Srbi ni Republika Srpska nisu nevini niti su samo oni žrtva. Zna to Bećković dobro, zna, ali svejsno neće to da izgovori. I ne samo da neće da izgovori, već sve one koji o tome govori naziva lažnim svjedocima.

• “U vreme kada su živi zavideli mrtvima, kad je sveća zamenjivala sunce, slavila se krsna slava. U ropstvu, u rovu, pod pećinama, u tamnici, izgnanstvu, Srbi su slavili ne tražeći odobrenja i nevodeći računa da li je zabranjena ili nije. Svoju slavu slave uznjici koji su sada po svetskim robijašnicama, a kamo li da je ne slave oni na slobodi i u svojoj kući.”

Naravno, pjesnik se sjetio i Srba osuđenih za ratne zločine koje naziva “uznjici” bez bilo kakvog spominjanja šta su učinili i zašto su oni tamo, a činili su svašta. Oni su za njega žrtve koje sada “trunu” po svjetskim robijašnicama.

• “Jedan od fenomena i najciničnih teorija našeg doba je ona da je nacionalizam veći i opsniji što su narodi i zemlja manji i siromašnjiji, a da se smanjuju što su veći, bogatiji i naoružaniji. Tako da kod onih najvećih sasvim iščezava i uopšte ga nema. Ispada da su nacionalizam i patriotizam, da su njime najviše opsednuti gladni. Svedoci smo da to postaje zabava za nezaposlene i firmi pod stečajem, budućnost i bolji život pripašće istaknutim pojedincima, a sirotinji ostaju strasti i snovi.”

Ovdje pjesnik Bećković nacionalizam suprostavlja globalizaciji i pri tome dolazi u sukob sa mišljenjem drugog našeg antiglobaliste Ramba Amadeusa o nacionalizmu koji je nedavno izjavio: "Nacionalizam je tema za one do 300 evra prihoda mjesečno. Njima se servira ta priča. Kada plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kada pređe 1.000, onda je top-tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja, a kada se popne na više od 3.000 onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi". Ostaje nada da to neće kod Srba prerasti u novi bratoubilački rat.

• “Bitka da se Srbi liše budučnosti ne vodi se prvi put, borba za Republiku Srpsku počela je odavno. Izbrojano je da je samo od 1804. do 1918. podignuto 14 ustanaka za slobodu.”

Ovdje se pjesnik Bećković naslanja na kapitalno djelo Antića i Kecmanovića “Istorija Republike Srpske”, koju nikako da nabavim i pročitam, naglašavajući da su Srbi na ovim prostorima sanjali Republiku Srpsku još u vrijeme Rimskog carstva.

Bilo je u besjedi euroskepticizma, veličanja Rusije, paranoje o neprijateljima i sl., ali da vas ne smaram.

Valjda ćemo jednog dana dočekati besjednika koji će za dan Republike Srpske spomenuti i druge njene građane koji su manje ili više konstitutivni. Koji neće lagati da smo država u državi. Koji će progovoriti, ne samo o srpskim žrtvama, već i o žrtvama Srba. Koji srpske ratne zločince neće posmatrati kao heroje i žrtve. Koji neće podupirati srpski narcizam, maštajući o starim dobrim vremenima iz doba Nemanjića. Koji neće stvarati mitove prekrajajući istorijske činjenice.

Valjda ćemo jednog dana dočekati besjednika koji će biti prvo čovjek, a onda Srbin.

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste kupovali Huavej telefone ukoliko ostanu bez Guglovih aplikacija?

Rezultati ankete
Blog