Nisam ljubitelj Radoša Bajića, niti serijala koji je inspirisao naziv teksta, ali jednostavno malo šta može tako precizno prezentovati situaciju u kojoj se Republika Srpska nalazi. Malo koja opozicija, bilo gdje u svijetu, je u kratkom vremenskom intervalu dobila toliko šansi da promjeni stanje, pa i svijest onih koji su na posljednjim opštim izborima 2014. podršku dali vladajućoj opciji, ali i onih koji zbog bezidejnosti i političke ofucanosti i jednih i drugih nisu izvršili svoju građansku dužnost. Naravno, sem one „tresla se gora, rodio se miš“ ništa se nije desilo. Zlo je u tome veće, što im je šanse plasirala sama vlast, od afere dva papka do navlakuše sa referendumom.

Čega se opozicija u Srpskoj boji?

Dobro ušuškani u udobne sarajevske fotelje, po prirodi oportunisti i konformisti, vodeći opozicionari iz Srpske čekaju da neko obavi posao umjesto njih. Ništa nisu naučili iz načina na koji su 2006. izgubili vlast, odnosno neće da razumiju način na koji su ih postojeći vlastodršci pomeli sa ozbiljne političke scene, niti su zainteresovani da uče. U prvi plan guraju marginalce tipa Milanko Mihajlica, koji iza sebe nemaju nikakvo ostvarenje, a u skupštinu bez kompenzacije i skaradnog izbornog zakona nikad ne bi ušli. Vodeći likovi su sigurni na budžetu raznoraznih, potrebnih i nepotrebnih zajedničkih institucija. Boje se da i za dvije godine mandata, nakon eventualnih vanrednih izbora, ne bi uradili ništa i opet postali politički autsajderi, ali ne zato što ne bi stigli, već što ne znaju šta da urade. Prilog tome je i činjenica da ne postoji nikakva konkretna ideja o uređenju sistema, postoji samo opravdana galama usmjerena protiv vlasti, ali bez konkretne realizacije. Realizacija = šta da radimo sad?

Psi laju – karavani prolaze

Ovakvoj vlasti treba ovakva opozicija, a i ovakvoj opoziciji treba ovakva vlast, ali ni jedni ni drugi ne shvataju da im je potreban i narod, kojeg je sve manje, što demografskom slikom, što odlivom u potrazi za nekim normalnijim životom u nekim normalnijim krajevima – „ostala je samo fukara i raja, i mi s njima na bijelome hljebu“. A njihovi bijeli hljebovi ipak trebaju biti neka posebna priča.

A šta kaže narod?

Čitam, slušam, gledam kako pojedini komentatori često kritikuju narod, koji ćuti i trpi. I jedne i druge. Mislim da griješe. Ovdje narod voli čvrstu ruku, i na vlasti, ali i u opoziciji. Ovu na vlasti imaju, prečesto istrpe njene pljeske. U opoziciji je nema. Niko tamo nije lupio šakom o sto i rekao: Dosta je! A kako stvari stoje i neće. Nisam pristalica revolucionizma, ali momenat je da neko častan pokaže testise i pozove narod da glasno iznese svoj stav. Možda je problem što ne postoji častan, a možda u testisima. Vidjećemo.