Radmila Trbojević

“Uvijek će se naći neki Eskimi koji će za stanovnike Konga izraditi uputstva za ponašanje za vrijeme velikih vrućina” (Jerži Lec)

Ovo mi je super šlagvort da opišem duboki osjećaj tuge, ali i ljutnje koji me obuzeo onog dana kada sam vidjela tužni skup opozicionara pred palatom Predsjednika. Da li je morao biti baš taj sumorni, depresivni dan? Jer, takav dan za isticanje zahtjeva opozicije mogao je biti izabran samo n a m j e r n o . Nagađam ko je mogao biti idejni tvorac tog patetičnog performansa tog kišnog i posve depresivnog dana. Čavić nije, mada nikad ne reci nikad. Borenović nije, jer on sluša šta mu kaže Šef, a šef uvijek dobro promisli i makar jedan dan sačeka za svoj stav. Doduše, možda i jeste promislio. Mladi Šukalo možda, jer on ima taj baby face, idealan za tumačenje svih mogućh uloga. Tadića tamo nije bilo, a računam da se on u to ne bi ni upustio, jer ima važnija posla.

Nije bilo ni š e f a SDS-a, a nema ni borbene Pandurevićke (primjećujem da je već dugo nema, ne znam šta je u pitanju) dakle nije ni ona. Vulin sigurno nije, jer on niti je vođa niti ga ko sluša. Onaj narogušeni ratnik iz Foče bi mogao biti, mada mi on djeluje kao tip koji voli sunce. Mihaljica, možda, da. On jeste taj lik, samo ponekad njemu promakne koja vatrena parola, kao kad bi Eskim na svoj način gasio vatru u Kongu. U ovoj Jeržijevoj rečenici užareni Kongo bi mogla biti naša domaća scena, a ona grupa pod kišobranima, koja se čas skuplja čas širi, kao ameba, sama od sebe preplašena od onoga u šta se upušta, bez onog neophodnog vatrenog pokliča “Rušimo režim“ bili bi gore pomenuti Eskimi, koji “kao đoja” znaju kakvim sredstvom će ugasiti požar. Čini se da se ni Vlada više ne pretvara da zna “požarni put“ tj. kako će nam pokazati put da izmaknemo ovom jadu što nas steže sve gore i sve jače. Naprotiv, objaviše da povećavaju cijenu struje! Tu nam neće pomoći ni to što zajedno u Beogradu “ko klisurine“ na našem braniku stoje i Vučić I Dodik. Sve u svemu, izgleda loše nam se sprema ! Ja u vezi ovoga slobodno mogu da kažem da ćemo naje…….ti posebno mi penzioneri, ali i svi oni koji imaju male prihode, jer niti sam u politici niti me ičije simpatije i protežiranje kao penzionera mogu „pogurati“.

Zato se pitam kako Đokić, ali i neki drugi mogu mirno stajati pred kamerama i pričati gluposti o iznosu troška za struju za građane na godišnjem nivou. To bi moglo biti jedino ako bi nam država plaćala smještaj tj odvojeni život, pri čemu mislim da uspijemo da se odvojimo sami od sebe. Ona ekipa u Vladi, dakle takođe Eskimi, teško da može smisliti sredstvo da se ugasi požar tj. da se namaknu ogromna sredstva za budžet. Ali, ono što sigurno znam jeste da ni oni na onom sterilnom protestu pojma nemaju šta bi da sutra z a i s t a osvoje vlast. Što nije nemoguće. Dešava se svašta, pa i čudo da jedna takva beskrvna, preživljena šačica slučajnih partnera čeka da zgrabi moć - počne da ekonomski oporavlja ovaj entitet. Osim ako im neko moćan nije obećao gomilu para ako sruše Dodika! S druge strane, ljubav komšija nas hrabri toliko da od nje zamalo da i ne dišemo (opet čuveni Kočić) od koje ponovo gledamo kud bi i šta bi ako se desi da nas stignu i počnu ljubiti u hladno čelo. Naravno neki koji su se unaprijed obezbjedili znaće – ali ovaj običan srpski narod, upućen da bira između ovoga što jeste i onoga za šta ne zna kako bi moglo biti – pojma nema šta se stvarno dešava.

Suočavanje sa prošlošću što bi donijelo pomirenje među zakrvljenu braću po BiH ta otrcana priča i baljezganje u koju više niko ne vjeruje, jer se i dalje prebrojavaju samo naša crvena krvna zrnca – i dalje je priča o tome ko je koga više pobio, ko je silovao više i genocidnije - sve dotle dok Srbi javno ne kažu: OK mi smo krivi za sve ! Meni lično sve to izaziva mučninu, toliku da mi nakon haših presuda od par hiljada godina Srbima za ukupno SVE zločine počinjene u BiH – uz komentar koljača Orića o Karadžićevoj presudi - pa mi nekako nova sadašnja situacija djeluju kao posmrtni marš za generaciju u koju spadam i sama. I sada, samo kratko o prvom Predsjedniku Republike Srpske, dr Radovanu Karadžiću i očekivanoj presudi u Hagu. Toliko toga je rečeno da je teško naći nešto novo, što do sada nije rečeno o tome da Hag postoji zbog nas Srba i mi zbog Haga, da neki iz Federacije nas Srbe upoređuju sa nacistima, naročito majke Srbrenice, uvijek spremne da pljuju po nama ne štedeći cijeli naš narod. Evo samo jedna moja opaska: Nakon što su naši dužnosnici shvatili da RS o p s t a j e, pa će oni (svi zajedno) u njoj da opstanu dovijeka, mada niko pri zdravoj pameti ne može bez rata i kidanja Dejtonskoga sporazuma da je ugrozi niti da joj oduzme tek tako ime - oprezno, kao prave pi…ke VRH SDS –a koga i sam Karadžić prilično uzdržano podržava / birajući riječi da ne pretjeraju u empatiji, praveći slalome od biranih rečenica da ne bi neko pomislio da o n i imaju nešto s tim slučajem, naročito neki od onih starih koji su mu se godinama ulagivali, dizali njegov ego u nebesa, koji su ga se bojali, koji mu nikad nisu rekli istinu o tome šta se oko njega s t v a r n o dešava, jer on nije znao, niti je mogao znati sve, dakle surovu istinu koja mu je nasušno trebala, e oni sada (čast izuzecima i oni dobro znaju da ja znam koji su) sline i balave o tome kako im je žao i kako je kazna za Radovana drakonska.

Glume kao što su uvijek glumili. Oni koji su mu govorili istinu i koje je on naposljetku nazvao izdajnicima – bili su mu pravi prijatelji, vidjeli su i dalje i bolje od njegovih ulizica, jer su samo rijetki bez straha, muški mogli stati pred njega i reći mu šta misle, pa makar sami sebe doveli u opasnost. Ma šta da se jeste desilo, ili će se desiti u budućnosti „život umire onda kada borba završava“, a njegova borba za pravdu i istinu u haškom i drugim kazamatima mora da se nastavi. Inače, ništa što sam o njemu znala i zato ga poštovala, dakle intelektualca kakvog sam imala čast da upoznam nekada davno u našem Sarajevu, dok je sve bilo još tako naivno i skoro benigno - ne bi imalo smisla. A srpski narod ?! E to je posebna priča. Naš narod nikada nije naročito volio svoje žive vođe. Naročito one najhrabrije. Vole se, donekle i zakratko, samo oni koji izginu za narodnu stvar. Nismo mi Hrvati da volimo sve n a š e lijepe branitelje, žive i mrtve poglavnike, generale, bojnike, pobočnike, novake itd. bez razlike !

Komentari
Twitter
Anketa

Po vašoj procjeni koliko će vam trebati novca da bi spremili djecu u školu?

Rezultati ankete
Blog