Goran Dakić

Odgovori bez pitanja

Još Đokovićeve suze nisu isparile sa olimpijskog terena kada se, u jutro nacionalnog poraza, oglasilo „sanduče“. Da li mi to piše Dragan Davidović? Ili kandidat za gradonačelnika ima primjedbe na tvitove? Sitna dojava o krupnim previranjima? Podsjećanje na neispunjeno obećanje? Ko piše u svitanje, ko ne mari za litar Novakovih suza i zašto nisam aktivirao silence mode? 

Duh davne prošlosti počinje izdaleka: podsjeća na nekadašnje zajedničke dane, raspituje se o zdravlju i profesionalnim ambicijama, pokušava da zakaže kafu u narednim danima, a onda, sasvim slučajno, gotovo za ponijeti, pita me da li znam tu i tu osobu sa Davidovićeve omiljene društvene mreže koja se, eto, ne potpisuje imenom. Procjenjujem da bi dijalog uskoro mogao da se pretvori u monolog i to se, naravno, dešava.

Duh davne prošlosti je pogođen nekim sfumatoznim tvitom u kojem se njeno ime ne pominje, ali se aludira na njenu postnovinarsku sudbinu. Iz uredničke pala je u savjetničku fotelju, a neko je to uzgred pomenuo tokom beskonačnih potpucavanja na račun direktora Republičkog sekretariijata za vjere i njegovog besmislenog pisma družoku Enteringu. Ko je ta osoba, pita se duh davne prošlosti, i odakle joj pravo da tako piše? Zašto se ne potpiše? Zašto ne napiše tekst? Čemu tajnovitost?

Mjesec ili dva ranije dobio sam sličan zahtjev: da se utvrdi ime i prezime počinioca, da se otkriju izvori i prljavi motivi koji stoje iza napisanog. Metodologija je ista: ketmani ne smiju sami u okršaj sa onima koji ih targetiraju, ali traže sve podatke o svojim nevidljivim protivnicima. Zašto? Odgovor je u sferi nagađanja, ali vjerujem da su papir i olovka spremljeni. Nedostatak moralne i intelektualne hrabrosti kompenzuje se viškom kasnije malicioznosti čije izvorište takođe ostaje anonimno.

Takvi ljudi su naš najveći problem. Oni su idioti svoga poziva i poslušnici politike koja im omogućava lagodniji život. Oni su trampili minimum društvene odgovornosti za isto toliko životne udobnosti. Spremni su na svako poniženje u namjeri da dođu do imena, u nastojanju da dođu do izvora. Polemika s njima ne može da postoji, jer oni izbjegavaju konflikte i drže samo do onih u kojima njih nema. Njihovo poštenje je ogledalo njihovih potreba, a njihove potrebe traju od izbora do izbora. I nikada ne zaboravljaju kome su odani.

Vole Momu Kapora i Rajka Noga. Kusturica je njihov filozof, a ideologiju stvaraju na osnovu dnevnih zadataka. Vjeruju da su profesori, a i dalje su brucoši. Plaše se Dostojevskog, ojkača im je tako bljak, a Bradićeve režije za njih su prodor u moderno. Vole cinizam Dušana Kovačevića, Goran Petrović je pisac njihovog senzibiliteta, a omiljena boja im je narandžasta. Vole oblike banjolučki i Banjolučanin. Među njima ima i onih koji su prvi pisali o Andrićevim mostovima.

Toliko toga vole i toliko toga znaju, a imaju hrabrosti koliko mišu stane pod brk. To su naši heroji, naše uzdanice: ti kameleoni koji prijepodne čitaju da li je neko o njima nešto napisao, a popodne pokušavaju da saznaju ko ih je to drukao. Naslijedili su paranoju Ilije Čvorovića, ali ne i njegovu odvažnost. I dok je za sudbinu svijeta zaista bitno zašto je i ko je napisao to što je napisao o nekadašnjoj toj i toj koja je sada to i to – niko se vjerovatno među takvima neće pitati kako je, majku mu, novi asfalt na Laušu „pukao“ nakon tri dana?

Komentari
Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog