Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

OSUĐENICIMA NA 1992. I 1941.

Nikad teže i nikad sporije nisam napisao neki tekst. Ranije mi nije bio nikakav problem da za najviše sat vremena napišem i neke od svojih obimnijih analiza, dok mi je za „obične“ kolumne bilo dovoljno i dvadesetak minuta. Ovaj članak, kakogod, uzeo mi je gotovo mjesec dana. Ne zato što je njegov sadržaj bog zna koliko složen, zahtjevan, iscrpan. Štaviše, uvjeren sam da je ovo jedan od najsuvoparnijih tekstova koje sam ikad napisao. Nisam ga pisao mjesec dana, ali o njemu razmišljam toliko vremena. I ne uspijevam da pronađem riječi. I ne želim da ga opteretim članovima zakona, ustava i međunarodnih sporazuma i konvencija, uključujući i Dejtonski sporazum, jer pravo više odavno ovdje nema niti nekog smisla, niti praktične uloge. Sve je obesmišljeno, ludilo ponovo pobjeđuje i jedino je izvjesno da se razum, mir, dijalog i prosperitet sklanjaju sa puta mržnji, ludilu, iracionalnom, obijesti.

I pored sve želje da razumijem suštinu političkih procesa koji se čine da kulminiraju ovih dana, bez prethodne ideološke vizure, ili makar sa najmanje prisutnom istom (koliko je moguće da živ čovjek bude objektivan), priznajem da nisam uspio da shvatim čemu sve ove besmislene i ničemu dobrom potrebne eskalacije mržnje, konflikta, prijetnji oružjem i podizanja emocija u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini i regiji. Shvatam da su u BiH i Hrvatskoj izbori, da su u Srbiji, kanda, permanentni izbori jer tamo je vazda vanredno izborno stanje otkako je najveći genije političkog marketinga ovoga prostora na vlasti, jasno mi je da su ovdašnje političke elite uvijek spremne da zloupotrijebe ama baš svaku emociju etniciteta kojima pripadaju ali čiju sudbinu ne dijele, ali i dalje ne mogu da shvatim, a još manje da opravdam, potpuno odsustvo brige za budućnost ljudi koji žive ovdje, uprkos svim njihovim manama i genetskoj predispoziciji da biraju one koji ih najviše lažu.

Nije mi jasno zbog čega je Republika Srpska napustila svoj temeljni stav da je Bosna i Hercegovina zasnovana na principima Dejtonskog sporazuma, da je dejtonski ustav svetinja, te da se Srpska zalaže za striktno poštovanje dejtonske strukture zemlje. Ne mogu da shvatim kakav je interes Srpske da podržava treći, hrvatski entitet u BiH. Tvrdnje da ćemo u savezništvu sa Hrvatima da lakše razbijemo BiH i steknemo samostalnost su lišene svakog razumijevanja istorijskih i političkih procesa i logike. Hrvati u svojoj modernoj istoriji nikad nisu bili politički saveznici Srba. Nikad. Hrvatska politika, od Ante Starčevića, preko Stjepana Radića, Ante Pavelića, Franje Tuđmana i, danas, Zorana Milanovića kojem se, ne znam zašto, toliko mnogi danas čude, ama baš nikad nije imala niti u jednoj tački svog programa savezništvo sa Srbima. Naprotiv, postoji kontinuitet neobjašnjive mržnje, vrijeđanja i najnevjerovatnijih rasističkih izljeva agresije, verbalne i fizičke, od strane hrvatskih političkih elita prema Srbima. Osnovna ideja Ante Starčevića, „oca hrvatske nacije“ i čovjeka na čijim političkim fundamentima i ideološkom testamentu su gradili svoje politike svi docniji hrvatski lideri, jeste primarno rasistička-očistiti hrvatski nacionalni prostor od Srba koji, budući da su istočnjaci, prljavi, bezvrijedni i zli, zaslužuju ne samo potpuno istrebljenje, nego i najbrutalnije načine realizacije tog istrebljenja, a koje je praktično bilo manifestovano za vrijeme NDH, a u nešto umivenijem obliku dovršeno za vrijeme akcija „Bljesak“ i „Oluja“ kad je Hrvatska definitivno očišćena od Srba.
Srbi su 500 godina, pola milenijuma dakle, živjeli pod Turcima. Bilo je zuluma, bilo je neprimjerenih, bezočnih ponašanja i surovosti. Na kraju krajeva, narod je zbog toga i ustao protiv Turaka i izborio se za nezavisnost. No, turska politika, ali i odnos ne samo Turaka nego i autohtonog domaćeg islamskog stanovništva, nikad nije bio generički rasistički prema Srbima. Muslimani u Bosni i regiji nikad nisu imali niti politički koncept niti kulturni ideal čišćenja ovog prostora od Srba. Dokaz tome je da su Srbi opstali, sa svojom vjerom, pod muslimanskom supremacijom pola milenijuma. A bilo je dovoljno svega četiri godine da hrišćanska „sabraća“ Hrvati na najbestijalniji način pobiju oko pola miliona Srba za vrijeme NDH, kao i još četiri-pet godina da savremena nezavisna Hrvatska počisti preostali dio Srba u Hrvatskoj u periodu 1990-1995. godina.

Zašto sve ovo pišem? Besmisleno, vulgarno i zlobno bi bilo tvrditi da svi Hrvati imaju rasistički stav prema Srbima, nešto ekstremniji nego Hitleroci nacisti prema Jevrejima. Ali, ovdje je riječ o političkim koncepcijama, a ne o individualnim pojavama. Hrvatska politička ideja, u samoj svojoj osnovi, zasnovana je na negaciji srpskog identiteta, prava na različitost, prava na postojanje. A mi danas snažno i neuvijeno zagovaramo treći, hrvatski entitet u BiH.
Na taj način politika Republike Srpske postaje otvorena antidejtonska. Mi se zalažemo za kršenje elementarnih načela dejtonske strukture BiH. Mi, koji smo u Dejtonu dobili konfederalno uređenju BiH sa svega deset (10!) nadležnosti, sa svim ostalim nadležnostima predviđenim za Republiku Srpsku, sa pravom za specijalne i paralelne veze sa Srbijom, sa mogućnošću da stavimo veto na ama baš svaku odluku koja bi bila u suprotnosti sa interesima Republike Srpske. Činimo to kako bismo se dodvorili Hrvatima, koji su upravo i presudili da BiH 1992. godine napusti Jugoslaviju i koji, sa svoje strane, nikad nisu propustili priliku da Srbima nanesu svaku moguću pakost i štetu.

Ako napuštamo Dejton, a definitivno to činimo zagovaranjem trećeg entiteta, pozivanjem na disoluciju BiH, zveckanjem oružjem, osporavanjem ustavom predviđenih institucija i organa, koliko god da nam se njihova praksa ne dopada, šta mi onda to tražimo? Koje konkretno od tih 10 nadležnosti BiH tražimo da pripadnu Srpskoj? Ako nećemo dejtonsku konfederaciju, tražimo li uniju nezavisnih država? Koje su im granice? Mogu li se, uopšte, mjenjati granice i države na Balkanu bez rata?

Tvrdio sam i tvrdim da Srbi, ako im je ostalo imalo pameti, imaju najveći interes da dokažu da je dejtonska BiH održiva, da njen ustav nije smetnja njenom razvoju i prosperitetu. Dejtonska formula nije formula neuspjeha niti nefunkcionisanja: to je formula balansa, harmonije različitosti i civilizacijski model institucionalizacije konflikta, razgovora umjesto ratovanja, uzajamnog kontrolisanja onog najgoreg u drugom. Nevjerovatno je da tako malo ljudi uočava da je dejtonska BiH komponovana tako da Bošnjacima onemogući sklizavanje u potpuno ludilo vjerskog ekstremizma, Srbima da svojim megalomanskim fantazijama izgube i ono što imaju, a Hrvatima da shvate da nisu najvažniji na svijetu, da nisu prvi do Boga i da ne mogu da baš uvijek dobiju državu istjerivanjem iz nje svih drugih. A ključna poruka svima: da normalan svijet živi u različitostima, da ih ohrabljuje i podstrekava, te da u različitosti pronalazi snagu i bogatstvo za afirmaciju novih ideja bez kojih nema sveukupnog progresa.

Pitanje rata je ključno, i razumni ljudi ovih dana se plaše. No, političkim elitama to nije važno, jer političke elite, otkad je vijeka i svijeta, nisu ratovale. No, ajde da pretpostavimo ono nemoguće, da je moguća disolucija Srpske od BiH na miran način, bez ispaljenog metka. Dakle, da Bošnjaci mirno prihvate otcijepljenje Srpske i da sve prođe po čehoslovačkom modelu. Šta bi se dalje desilo?

Nezavisna Republika Srpska može ekonomski da sarađuje, na koliko-toliko ravnopravnim osnovama, jedino sa Federacijom BiH. Na svim drugim tržištima, uključujući i tržište Srbije, potpuno smo nekonkurentni i neinteresantni. Pitanje: zašto velike kompanije iz Srbije, koje posluju u BiH, imaju svoje centrale u Sarajevu, a ne u Banjoj Luci? Infrastrukturno, ekonomski i geografski „osuđeni“ smo na Federaciju BiH, bili u jednoj državi ili ne.

Dalje, ako Srbi mogu da otcijepe Srpsku od BiH onda nema nikakvog principa koji brani isto takvo pravo ne samo Albancima sa Kosova, a čime se definitivno stavlja ad akta priča o Kosovu u Srbiji, nego i Bošnjacima u Raškoj. A ako potežemo dalje pitanje prava naroda da se izjasni, onda bogami i u samoj Srpskoj imamo problem statusa Brčkog, Srebrenice i još nekih mjesta u Srpskoj sa nesrpskom većinom. Da li je održiva podjeljena Republika Srpska, iz dva dijela, bez Brčkog?

Sjedeća stvar: izolovanjem Bošnjaka u neku muslimansku državicu na Balkanu mi stavljamo u defanzivu sve one normalne, civilizovane i tolerantne Bošnjake pod strahovit presing vjerskih fundamentalista i ekstremista. Neko će reći: njihov problem. No, to postaje i naš problem jer će ti ekstremisti bez po muke da prevale nekoliko desetina kilometara od svojih mini islamskih državica i počeće da vrše stalne terorističke akte na teritoriji Srpske. Postaćemo svojevrsni Bliski istok Evrope, bombe će da pljušte po Banjoj Luci svakog dana, a mi ćemo se pitati šta se to dešava.

I, najvažnije: mi nikad nismo postavili pitanje smisla i vrijednosti Republike Srpske. Kakvu to Republiku Srpsku želimo? Za kakvu Srpsku su se borili naši očevi? Za onu kojom vladaju dezerteri i ratni profiteri? Za društvo u kojem ne postoji vladavina prava? Za društvo čija politička elita obožava egzodus mladih i obrazovanih ljudi iz zemlje, jer tako njena vladavina postaje zacementirana? Ako nam danas smetaju Bošnjaci, onda će nam sutra smetati i Srbi ateisti. Pa Srbi koji ne glasaju za partiju za koju treba glasati. Pa Srbi koji glasaju za partiju za koju treba glasati, ali u toj istoj partiji imaju personalne preferencije koje se ne sviđaju nekom bitnom u toj partiji. Naposlijetku, sa politikom isključivanja različitosti, mi ćemo postati jedno malo, primitivno, totalitarno i siromašno društvo, nikom na korist, a običnim ljudima u Republici Srpskoj na štetu.

Tu smo na ključnom tragu. Dosadan sam više samom sebi koliko puta sam upitao koje su to naše vrijednosti. Šta želimo? Zašto nismo od prvog devetog januara, onog 1992. godine, pozvali sve slobodoljubive građane BiH, bez obzira na etničku, vjersku, ideološku i političku pripadnost, da se udruže u borbi protiv ekstremizma i nasilja? Zašto nismo odmah tada rekli jasno i glasno da Srbi nemaju problem sa Bošnjacima, nego sa politikom koja smatra da je dozvoljeno, dopušteno i poželjno preglasavati Srbe i činiti sve da se dezavuišu njihovi legitimni interesi? Zašto smo, umjesto takvog normalnog, civilizovanog i cijelom svijetu jasnog jezika izabrali da srušimo sve džamije u Banjoj Luci? Šta smo time pokazali? Šta smo dobili? Banju Luku bez džamija? Eno je sve jedna stoji danas u Banjoj Luci. Džamije su tu, čiste i obnovljene, za razliku našeg obraza. I ako nismo mogli u ratu, zašto to nismo osudili nakon rata? Zašto nismo procesuirali odgovorne?

Ja ne prihvatam Republiku Srpsku koja kopira političke koncepcije političke oligarhije u Sarajevu. Ako neko u Sarajevu smatra da je ok ponižavati Srbe, ja ne smatram da je ok ponižavati Bošnjake. Zašto se u borbi protiv političkog Sarajeva služimo njegovim metodama?

Činiti zlo s argumentom da se nama čini zlo, zlo je samo po sebi.

Razumijem, i toga se stidim što razumijem, ali ne odobravam i nikad neću odobriti i opravdati besramno ćutanje onih koji nešto i znaju u Srpskoj. Prosto je nevjerovatno da niti jedan akademik, senator, profesor-nije podigao glas protiv suludih intencija i planova koje politička elita Republike Srpske zagovara. Nevažno što u samoj toj političkoj eliti svi ne misle isto, niti što najveći broj onih najradikalnijih ne misli ono što govori, nego pokušava da iz svega izvuče najviše političkih poena.

A ideja Republike Srpske, po meni, onako kakvu držim prirodnom, normalnom i civilizacijskom, zasnovana je na toliko jasnim premisama:

- Vladavina prava;

- Jednakost građana pred zakonom, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu, političku ili kakvu sljedeću (ne)pripadnost;

- Harmoničan odnos i suživot svih građana Republike, bilo da su Srbi, Bošnjaci ili Hrvati;

- Stvaranje ambijenta koji omogućuje realizaciju i afirmaciju legitimnih interesa svih onih građana Srpske koji se ne slažu sa stavovima većine;

- Otvorenost i napuštanje koncepcije granica: integracije, integracije i uvijek integracije. Integracije sa Federacijom BiH, integracije sa regijom, integracije sa svijetom. Premali smo sami.

I zaista, šta ima nerazumno i loše u navedenim principima? Šta ima loše u ideji prosperiteta? Šta ima loše u vjeri da Drugi i Drugačiji nije nužno i neprijatelj? Šta ima loše u nepokolebljivom stavu da tenzije treba smirivati, glasne riječi utišavati, radovati se miru, a rat poslati u kuće onih koji ga zagovaraju? Kad je to prestalo biti normalno raditi svoj posao, održavati svoje imanje, sjeći živicu, učiti, imati hobije, gledati filmove, slušati muziku, putovati?
Gdje mi to, zaista, idemo i da li smo svjesni da smo svakom normalnom, koji je negdje sa strane, nalik najprimitivnijim afričkim divljacima?
Šta se to dešava sa nama?

Komentari
Twitter
Anketa

Da li je opozicija u Srpskoj trebala učestvovati na mitingu u Banjoj Luci ili nije?

Rezultati ankete
Blog