Radmila Trbojević

Mili Bože čuda velikoga

Kažu da se  čuda  rijetko događaju, zapravo  da  čudo tj.  slučaj  kao takav  (koji  je kažu, samo presjek dvije mogućnosti) dakle, nešto što se desilo potpuno neočekivano,  zapravo i ne postoji. Pošto se tu radi o  filozofskom nadmudrivanju   hajde da ne pametujemo  previše .

Izgleda da se u Americi zbilo  presijecanje dvije  Amerike, dvije mogućnosti – pa ih je iznenada iznenadio Tramp. Onima, što na ulicama plaču, jer su uvređeni, to je kao grom iz vedra neba. Istina, taj  događaj  je s pravom svojim višeslojnim i  višeznačnim dimenzijama zaokupio pažnju  svijeta, više nego bilo šta drugo  što se se događalo paralelno sa izborima u Americi.  Pisalo se i  još se piše sve što je bilo moguće saznati o tome da li  je,  ili  nije  trebalo da baš  ON,  a ne  ONA zasjedne u Bijeloj kući. Čak je svega toga sada i previše. Po nekima, manje politički zaintrigiranim, ključno pitanje je da li je Melanija  obukla cipele, ili nije. Ako nije – da li to znači da s njima nešto nije bilo u redu?!   Ili  BEMA nije pogodila ukus, pa  je Melani obukla  „Christian Louboutin“  sandale, da  se ne kaže kako  ona ne može sebi da ih priušti!  

A može Gaga i sve ostake holivudske  zvijezde koje, kao đoja  hoće da se isele iz Amerike. Kao negdje bi im bilo bolje! Što se  tiče Amerike, Tramp će  je voditi najvjerovatnije, malo tamo malo ovamo (milsim  cik – cak), imajući tu  u vidu  Rusiju i Putina  kao  i  na podizanje zidova prema Meksiku, koje je obećavao, ali  sigurno je da neće previše „u stranu“  od   zadatog puta  onih, koji Amerikom stvarno  upravljaju. Budući  da je za njih  sve  i g r a (pri tome Tramp nije Master of the game bez obira što pola Amerike od njega očekuje prave promjene)  i da su prije nekoliko mjeseci o n i  već  bili  odbacili Hilari, a priklonili se neobičnom Trampu, pa je umjesto ženskog predsjednika u liku vremešne Klintonove, iza koje je stajao kao voštana figura njen muž, koga su (nju) mnogi očekivali  kao feministički eksperiment -  karta pala na  bogatog, srednjevječnog, prosjedog, ali još uvijek dobro držećeg plavušana (liči mi neodoljivo na  simpatičnog  Borisa Džonsona) sa mililijardama, ali i zgodnom  Melanijom pored sebe. Istina, bolje je bilo gledati Melaniju, nego je slušati – ali je još gore bilo gledati Bila, koji je bio kukavna, blijeda slika onoga nekadašnjeg  zavodnika.

Zamjeraju Trampu nabacivanje ženama, a zaboravili su Bilove avatunture. Nije valjada da im je toliko  u srcu bio  Barak,  koji  je pod strogom paskom svoje  Mišel, bio u tom smislu kao crna djevica, lutak bez testosterona. To što je ratove nastavio, a  neke i  započeo sa  Nobelom za mir u rukama – naravno nije bio njegov izbor. Moćna mašinerija sa Wall - strita će  i  ovaj put , budući da je morala imati uticaja i na ovaj izbor (jer teško da  je pobjedu izborila samo ona polovina naroda  koja slavi)  pokušati  da usmjeri  Trampov avion u pravcu koji je već  predoređen. Hoće li tako biti – ostaje da se vidi. Postavlja se pitanje šta će se desiti na evropskom nivou? Hoće li evropski saveznici, ljuti što s njima nije nasljednica  politike  koju su željno očekivali (a ovamo su pričali priče o tome kako se iskreno bore protiv terorizma) spustiti noseve pa otići na poklonjenje novom  vođi  američke nacije (pri tome je važniji NATO). Hoće naravno. Bez periskopa u Vašingtonu, teško će se snaći u magli koja obuhvata EU, koja nakon izlaska Britanije, luta, bolje reći tumara, noseći na leđima ogromne plate svojih briselskih zvaničnika- a  pri tome bilježeći još onih koji žele da ih napuste. 

Trampa čeka veliki posao. Da ga on ozbiljno  shvata  svjedoči i njegov   pobjednički govor u kojem nije bilo busanja u prsa, slavodobitničkih rečenica itd. , a pogotovo  ne uvreda prema gubitnici. Naprotiv. Iza  maske šarlatana pojavio se američki predsjednik, ozbiljan čovjek, kome se na licu vidjelo da čak ni on sam nije bio svjestan šta ga čeka.  Ili je tokom noći postao toga svjestan. Međutim, Trampova energija, skoro dječački entuzijazam (koji ne moraju svakom da se svide, čak šta više pola Amerike zbog toga plače) ne ostavlja nikoga ravnodušnim, pa se čak  kod čovjeka, koji je zakleti  Hilarin obožavalac, javlja neka neobična vjera, neka nada da će možda s njim svijet biti mirniji.  Čak ako to i  jeste san naivaca, koji su za Trampa glasali, neutemeljena želja onih, koji  jesu bili  i ostali predvodnica novog hrabrog, modernog svijeta  - to jeste, nesporno, prava tektonska promjena, snažni potres, na koji je očigledno samo ta i takva Amerika bila spremna. Zato, završavajući ovaj tekst, koji ne pretenduje da bude ni  politička analiza, ni neko posebno predviđanje  - mogu  reći  samo  onu čuvenu rečenicu iz sedamdestih    JOE, I TO JE AMERIKA !

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog